Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 6, 2011

Dnevnik Petak,17.12.1993.

Draga Nađa,
danas je godina dana od smrti Merisinog XXXXX. Baš u ovo doba dana, prije dvanaest mjeseci, on i njegov rođak su se igrali sa bombom koja je eksplodirala i obojica su poginuli.
Maloprije sam završila "Čiča Tominu kolibu". Knjiga je tako tužna da sam dugo još poslije plakala. Mogla bih je pročitati još hiljadu puta!
Nisam u nekom raspoloženju i ni za šta nemam volju. Bila sam malo vani sa Merisom, Nelom i Ivanom F. Dan je topao i lijep.

Dnevnik Četvrtak,16.12.1993.

Draga Nađa,
u Sarajevu vlada epidemija žutice. A znaš li šta sam upravo otkrila kod sebe?-Prve simptome! Ne smijem reći ništa mami i tati,strah me je. Beonjače su mi žute, stomak me boli i osjećam mučninu. To znači: nema izlazaka, nema Mxxxx, nema dobrog života! Nema Ivaninog i Nelinog rođendana, na koje sam pozvana. Šta ako dobijem visoku temperaturu i počnem da buncam?! Dok ti ovo pišem osjećam kako mi temperatura raste. Večeras će se odigrati idiotske stvari: počet ću povraćati, stanje će se pogoršati.Najgore od svega je što će me svi izbjegavati! Niko se neće htjeti družiti sa mnom!
Danas sam bila u školi. Imali smo samo matematiku i engleski, a pošto nas je bilo malo, spojili su VIII1 i VIII2. Zavijala je sirena za opštu opasnost dok smo sjedili na času. Sada neprestano zavijaju sirene! Puca se svuda, posebno oko Grbavice, na Jevrejskom groblju i Vracama. Na radiju upozoravaju stanovništvo da ne izlazi iz kuće i da se što manje kreće po gradu.
Poslije nastave sam bila kod Ivane R. Tu su bile još i Nerma i Selma D. Lupale smo po klaviru i upisivale se Selmi u spomenar.
Čitam knjigu "Čiča Tomina koliba", divna je. Znam da je dječija, ali nema veze. Moram se naoružati knjigama za slučaj da....uh, opet ja!
Selma kaže da Alenov bend rastura muziciranje svaki put kada dođe struja (ona živi odmah prekoputa). Pošto nemaju uslove niti prostor za vježbanje, okupljaju se kod Alena i tu održavaju probe. Uhhh,ako dobijem....... ne želim reći šta..... neću moći na Alenov koncert 24.12.!!!
Moj mali satić, moj dragi prijatelj u dobru i zlu, je bolestan i ne radi kako treba!

Na radiju su upravo javili da su srušene i dvije posljednje džamije u Banja Luci. Zašto nekome smetaju vjerski objekti?
Sutra je godina dana od smrti Merisinog XXXXX.

Wednesday, May 4, 2011

Dnevnik, Utorak,14.12.1993.

Draga Nađa,
rano je jutro i pišem ti, iako se nije potpuno razdanilo. Moram ti ispričati za poduhvat, koji smo Merisa i ja poduzele sinoć, a to je - tzv Pohod na telefon! Merisina mama je izašla i ostale smo nas dvije same kod kuće. Na informacijama smo našle Mxxxx broj! Potom smo taj broj okrenule! (Merisin telefon je moderan i ima zvučnik koji se uključi tako da obje možemo učestvovati u razgovoru). Javila se njegova mama. Predstavila sam se kao Anela. Rekla je da je Mxxxx vani i da nazovem kasnije.
Sada moram ići da kupim hljeb (u Konzum).
Sinoć sam sanjala užasan san (da mi neko vadi sve zube).

Dnevnik Petak,10.12.1993.

Draga Nađa,
opet sam se posvađala sa tatom u vezi sa mojim izlascima "na ogradu".
Dugo sam dugo sjedila u sobi i plakala. Sve su mi lađe potonule!
Još je vani otoplilo i sve podsjeća na proljeće!

Dnevnik Četvrtak,09.12.1993.

Draga Nađa,
maloprije je kod nas došla teta Diša sa vijestima da se na Grbavici vode velike borbe i da ima nade da naši osvoje Grbavicu! Sinoć se je u daljini čula strašna pucnjava! I sada se neprestano čuje rafalna paljba iz tog pravca. Moja životna želja je da se vratim kući na Grbavicu! Dome, slatki dome! Svoja kućica-svoja slobodica!
Zapravo, moje tri želje trenutno su:
1.da se vratimo na Grbavicu
2.da svi budemo živi, zdravi i sretni
3.da profuram sa Mxxxx.
Draga Nađice, znaš li kako je Ivana F. super prijateljica! Sinoć sam, nakon dužeg vremena bila sa njom vani. Tako je plemenita, zanimljiva i pametna! Baš mi je draga!
Ćao,ćao,ćao!

Dnevnik Utorak,07.12.1993.

Draga Nađa,
sinoć ipak nisam umrla (iako stravično kašljem), a novi dan je donio sa sobom nove ljepote. Od danas primamo hljeb u Konzumu (drugi crveni neboder kada se krene prema Barama), a ne više u onoj našoj dragoj "bijeloj samoposluzi". Nakon što su nas izvozali u vezi sa mjestom gdje će doći hljeb, Merisa, Sanela i ja smo konačno oko 10:15h stale u red. Sa nama je bio i Neno. Pošto je bilo suviše hladno za stajati, a navodno je hljeb tek trebao doći poslijepodne, razišli smo se kućama i dogovorili da dođemo ponovo oko podne.Kada Merisa, Sanela i ja ponovo išle prema Konzumu, srele smo Nenu i Mxxxx! Pozdravio se je sa "Ćao,ćao,ćao" (valjda po jedno "ćao" za svaku od nas). Oni su išli istim poslom. Međutim, kada se je formirao red, oni su uspjeli biti na samom početku. Nakon nekog vremena je iznenada prošao kroz masu i stao pokraj nas. Čangrizavi starci su počeli da viču i samo što ga nisu ubili. Pokušavao je da im objasni da je samo stao sa drugaricama, da nam neće dati svoje kartice i da ima svoje mjesto u redu. Međutim razularena gomila ga je ipak uspjela otjerati.Pošto hljeb nije dolazio, Merisa i Sanela su meni ostavile svoje kartice i otišle kući (ja nisam htjela otići iz reda). Na kraju je oko tri sata konačno došao hljeb i pošto su mene gurali sa svih strana, čika Bajro mi je uspio uzeti kartice: po trećina hljeba za 40 osoba! Srećom došle su Merisa i Sanela i uzele svoj dio. Kod kuće sam ručala leću i čula Nenu i Mxxxx kako se vraćaju i oni kući. Mama je ljutito pitala da li su i oni sa nama stajali u redu za hljeb. Nisam danas izlazila vani,jer sam u redu stajala sve do petnaest do četiri i bila sam suviše umorna (a uz to sam i bolesna).
Upravo je odjeknula granata u blizini. Jučer, kada se pucalo, pala je granata na krov Aleksića zgrade.
Ali mene neće pomesti granate u ljubavi! Nipošto!

Monday, May 2, 2011

02.05.1992. - 02.05.2011.

Danas je dan kada je i zvanično počela višegodišnja Opsada Grada u centru Evrope, na koncu dvadesetog stoljeća, a koja nas nije ubijala samo granatama, snajperom i mecima protuavionske odbrane, već isto tako beskonačnim poniženjem sa svojim haringama u paradajz sosu, redovima za hljeb, kanisterima za vodu, svijećama i kandilima, mračnim sobama u kojima se je ledio dah, izbjeglištvom i razočaranjem u najbliže prijatelje i susjede.
Ponavljam da ovaj blog nema nikakvu literarnu vrijednost, još manje reklamnu (autor zbilja ne uživa u dijeljenju svojih najintimnijih stvari sa ostatkom svijeta), već je njegov smisao isključivo dokumentarnog karaktera: zabilježiti (već samo po sebi bolno) odrastanje u jednom takvom grotlu umiranja, sakaćenja i skrnavljenja svega što je ljudsko.

Na Youtube postoji nekoliko snimaka granatiranja, uglavnom preuzetih sa lokalne televizije. Njihove linkove, kao jedine dostupne snimke, postavljam u znak sjećanja na 02.05.1992.godine. i Opsadu Sarajeva


http://www.youtube.com/watch?v=5gYbxzDioKk&feature=related

 http://www.youtube.com/watch?v=Mri_Hvrsgnc

http://www.youtube.com/watch?v=9QO1Z3TM-_Y&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=sihM9aVHkm4&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=XK8hMyRhtFM&feature=related