Mama i tata su otišli kod tetke Lele, Omer, majka i ja smo sami kod kuće. Svitac na stolu nešto žmirka, tako da praktično ne vidim ni rokovnik, a pogotovo slova. Teta Jasmina i čika Eso su danas bili kod nas. Pričali su sa mojim starcima o tome kako smo bili naivni i kako nismo slutili da se sprema rat. Ovaj prokleti rat, koji je na Grbavici počeo mnogo prije nego u ostalim dijelovima grada. Na mojoj dragoj Grbavici! Mama mi stalno govori kako Grbavica više ne liči na sebe, kako su ulice puste, nad njima ostaci izgorenih zgrada, sve je prljavo i pokriveno smećem. Ali ja sam svoje najljepše godine provela tamo! Jedanaest bezbrižnih ljeta i dvanaest predivnih zima! Školsko dvorište, vožnja biciklom do Trga 6.april, rolšuanje ispred Vodoprivrede, igranje lutkicama na dekici u parkiću, garaže, žmira, grizli, "limun i narandža", guma...
Želim da ponovo sjedim u svojoj sobici, da gledam filmove na SVOM videu i čitam SVOJE knjige! Da idem na engleski i ritmiku u Dom pionira "Boško Buha", da skijam na Bjelašnici i kližem na Zetri! O pusti snovi, surova stvarnosti! Zašto moram gledati granate i smrt? Ja mrzim rat!
Danas, kada sam išla sa mamom po brašno u Hane Ozmo, bio je tako divan dan: snijeg koji je napadao, nebo bez oblačka, odsjaj sunca. Sve kao na Bjelašnici! Sankala sam se ujutro sa Selmom i Andreom. Poslijepodne sam izašla sa Ivanom R. i F., Andreom i Selmom, ali se nismo sankali.
Mislim na Grbavicu. Ponekad mi se čini da mogu da dohvatim svoj neboder i uberem ga.
Ja sam samo učenica osmog razreda koja će u martu napuniti četrnaest godina.
No comments:
Post a Comment