Draga Nađa,
snijeg, snijeg, snijeg...posvuda taj bijeli pokrivač...sve se je pretvorilo u jedno veliko klizalište! Cijeli je grad kao neka nova Zetra! U mojim se mislima taj čarobni veo isprepliće sa jednim likom. Kroz maglu vidim crnu kosu i blistavi osmjeh, ruku koja se spušta na moje rame... sve je tako čudno, nestvarno, sniježno...Ali zašto ti ja sada, Nađice, govorim ovako pjesnički, kada ti možeš da shvatiš šta se zbiva u meni i sa par običnih riječi? U grlu me grebe kožica suhe šljive iz kompota, kojeg pokušavam dokrajčiti spuštajući malu čajnu kašiku u šolju i dižući je ka svojim usnama.
Danas sam išla i vraćala se sa njim sa matematike. Zezali smo se, ja sam se po običaju glupirala i jednom se pošteno razvalila usput. Idilu su nam kvarili prvi put Maida, drugi put Ćamil. Dotični je pokušao Ćamilu objasniti kako će prići curi koja mu se sviđa, tako što mu je rekao "Ne radi se to tako. Gedaj!" i potom lagano spustio ruku na moja ramena, tako nježno da sam mislila da ću se istopiti, privio me uz sebe i dodao "Eto vidiš. Sada nema više priče". Ja sam se zbunila i drhtala. On je krenuo prema kući mojim putem, ali sam ja odlučila da idem drugom cestom, pokraj crvenih nebodera. Sada kada na to pomislim, mrak mi padne na oči. Tako me boli to što se non-stop provaljujem i što imam osjećaj da sam glupa i ružna i mrzim samu sebe.
Večeras je Ponoćka, ali moji me ne žele pustiti u grad na finale rock festivala u Selju, jer se plaše granatiranja. Grozno! Zašto uvijek ja moram biti izuzetak?
No comments:
Post a Comment