Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik 21.07.1992.

Jučer sam pisala na engleskom i to u Itetovom bloku. Danas sam se mijenjala sa Merimom:ja sam njoj dala blok (kojih osim tog imam još četiri), a ona je meni dala ovu svesku. Zar to nije haos? Danas popodne sam dobila od tete Emire ČETKICU ZA ZUBE!!! Jao jeste bilo lijepo nakon dva mjeseca oprati zube četkicom. Od kako sam izašla sa Grbavice prala sam zube prstima, jer sam nisam ponijela četkicu. Jutros sam se probudila i vrpoljila, po običaju, in the bed. Tata je odslušao vijesti,pa otišao na posao. Doručkovala sam suh hljeb, jer mi se džem nij ejeo, a "domaći eurokrem" se pojeo. Uz to sam pila kakao i to sa MLIJEKOM! Kada sam završila sa jelom, otišla sam kod Nine. Danas je bilo vode, ali sa povremenim prekidima. Ja, kao što znaš, dragi dnevniče, mnogo volim novinarstvo! Kada odrastem,željela bih postati novinarka, čak bolja od Ivice Puljića, Gordane Knežević, pa i od Gorana Milića. Žao mi je što više nema Jutela. Sada je Goran Milić direktor Međunarodnog press-centra.To mi je drago, jer svog idola mogu da gledam na TV-u svaki dan, kao što je slučaj danas. Nekada konferencija bude odgođena-ili radi nekog hitnog sastanka u Predsjedništvu, ili radi bezbjedonosnih razloga. Tada budem veoma tužna. Obično odem kod Nine, pa gledamo TV u njenoj sobi (ona ima vlastiti TV). Kada sam se vratila od Nine, igrala sam karte sa Adnanom, Saidom, Omerom (sa njim je igrao Omar). Igrali smo Crne dame. Onda sam ručala krompirušu. Još su za ručak bili i pita od riže i maslanica, ali ih ja nisam mogla jesti. Opet sam poslije ručka otišla kod Nine, gdje smo pisale roman i igrale karte. Vratila sam se kući i gledala dnevnik. Vodio ga je Ljubomir Ljubojević. Onda sam se dosađivala. Poslije večere sam gledala "Pitanje volje" -bila je četvrta epizoda. Poslije serije je bio dnevnik i onda sam otišla spavati. Danas sam još čitala knjigu Pipi Duga Čarapa.

No comments:

Post a Comment