Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik Subota, 25.07.1992.

Danas kada sam se probudila Adnan i Omar su još spavali, tako da smo Omer i ja bili kao sami. Gledala sam DTV, a zatim satelitski. Oko jedanaest sati sam izašla. Bila sam malo sa Ninom, sanelom i malom Merimom. Kada je Nina završila sa dežurom, svi smo otišli kod Šuplje Karte, tj Merise da bi se igrali Lore. Tu sam ja po prvi put bila posljednja. Prva je bila Nina. Ovo mi je društvo super, ali ipak jedva čekam kada će se ovo sve završiti da ponovo vidim mamu i majku, da se vratim kući i da se igram sa Jovanom, Jasminom, Almom, Sanjom, Dženetom, Tanjom, Aidom, Adisom, Sašom, Edinom, Nenom i ostalim drugovima i drugaricama. Ali šta ću ja. Dođe mi da ove sve političare izdevetam.
Poslije sam opet malo izašla vanka, ali sam brzo ušla, jer je počela da se dijeli HUMANITARNA POMOĆ! Dobili smo 9 lanč-paketa, 9 konzervi i 9 kila brašna. U konzervama je riba albatros. U lanč-paketima je bilo svinjetine, pa smo se zamijenili sa čika Mladenom. On je nama dao piletinu. Ručala sam supu, pirjan od riže i listova tikve i boraniju sa krompirom. Ručak je bio pravi mirnodopski. Popodne sam šetala sa Merisom, pa su došle Ivana, Anisa, Dževad i Elvir. Bili smo u parku na okuci. Gledala sam dnevnik-vodio ga je Ivica Puljić. U osam sati je bilo otvaranje 25. Olimpijskih igara - Barcelona '92. Došli su Nina, teta Lela i čika Salko da gledamo skupa. Na otvaranju je prvo bio flamenco, pa onda neki ples kao Odiseja. Zatim su izlazili takmičari. Ona što je najavljivala je najviše uzviknula "Bosnia and Herzegovina". Bili smo 18. po redu, a u našoj reprezentaciji je bilo 10 olimpijaca-sportista. Za moju Bosnu i Hercegovinu publika je pljeskala-najveći aplauz koji sam ja ikada čula. Poslije otvaranja sam oprala zube i legla spavati.

No comments:

Post a Comment