Draga Nađa,
Upravo sam došla kući sa vode. Ivana i ja smo išle na Komandu. Donijela sam 10 litara i usput uspjela probušiti jedan od kanistera (srećom na vrhu). Bilo mi je manje teško nego prošli put, jer sam sada kanister stavila u svoj prijeratni ruksak (koji mi je mama donijela sa Grbavice), a koji za razliku od tatinog manje žulja. U Totovoj smo sreli Mxxxx. Izgledao je kao stari olinjani kontejnerski mačak. Rekao je samo „Ćao“ i prošao. Poslije smo Ivana i ja stale na stepenicama Prve gimnazije da se odmorimo, kada se je on ponovo pojavio. Išao je sa Obale i izgledao sav nekako izgubljen. Zastao je, pitao nas je li to naša škola i produžio dalje. „Možda se drogira“, rekla je Ivana. Ja sam se uplašila i zamalo rasplakala na sred ulice.
Svake večeri sanjam onog Alenovog druga koji se je ubio, iako ga uopće nisam poznavala. U snu svaki put ponovo umire. Nekada ima Mxxxx lice, nekada nečije drugo.
Ponovo sam, nakon duže vremena, počela grckati nokte.
16:45h Maloprije sam ponovo došla sa vode. Ivana i ja smo donijele svakoj po 35 litara vode. Skakale smo od radosti što smo tako složne, što smo sve uspjele brzo napuniti i donijeti.
Na šta moj život liči? Na teglenje vode po pet puta dnevno, bez struje i plina, sa stalnom zebnjom da će pasti granata, opaliti snajper ili zalutati metak? Zar ovo da zovem srećom? Da se veselim što Edinina kolica dobro vuku velik teret, što su kvalitetna, mada pomalo teška? Jadna mi je ta sreća.
Tako se grozno osjećam! Zašto moji najbliži moraju biti ugroženi???
No comments:
Post a Comment