Draga Nađa,
upravo sam slušala onu Tifinu pjesmu „Grbavica“ i rasplakala se. Tako je teško biti izbjeglica, živjeti u kućama koje ne pripadaju tebi, okružen potpuno stranim ljudima, gdje si uvijek uljez. Često sa kraja naše ulice gledam Grbavicu i tako snažno čeznem za njenim ulicama, za svojom sobom, svojim prijateljima. Ponekad zamišljam da imam krila i da mogu preletjeti preko Miljacke.
Nikako ne mogu da osjetim sreću. Nasmijem se šalama, obradujem kada vidim Mxxxx ili čujem neku dragu pjesmu. Ali nikada nisam SRETNA. Za mene je sada jedino što mi zaista može pričiniti radost povratak svojoj kući. Pitam se da li se i druge izbjeglice tako osjećaju? Da li su ikada sretni? Zbog toga se dobro razumijem sa Nerom ili drugim ljudima koji su morali pobjeći iz svog doma.
Napravila sam hipi -privjesak od glinamola i obojila ga temperama, te zakačila na kožicu. Svi su me pitali šta to predstavlja i čudili se zašto ga nosim oko vrata.
Nera mi je rekla da su pokupili Alena, kao i drugu mušku raju u vojsku i da moraju ići na obuku za rukovanje oružjem na Bjelave. Grad postepeno ostaje bez muškaraca. Oni ili odlaze iz ovog pakla ili su na liniji, potpuno ludi i uplašeni, odaju se drogama ili umiru. Nažalost, ima i onih kojima ovakav užasan život postaje prevelika odgovornost i teret i izvršavaju samoubistva. Šta reći poslije toga? Da li će ovdje iko ostati normalan? Veoma su rijetki ljudi kojima ovih dana ništa ne nedostaje, kojima su svi članovi porodice živi i u jednom komadu, koji su kod svoje kuće, a pritom imaju dovoljno hrane, struje i vode. Ponekad sam tako ljubomorna na njih.
Upravo je dispečer Alija ušao u trafo-stanicu da nam isključi struju.
P.S. Danas smo dobili od tete Tanje iz Londona paket sa kozmetičkim proizvodima. Svidjelo mi se je da vodim računa o svom izgledu.
No comments:
Post a Comment