Draga Nađa,
prvo je vedro jutro u posljednjih desetak dana. Prohladno je i miriše na zimu. Nema struje, nema vode, nema plina, nema hljeba. Sinoć sam došla kući ranije, jer je jako hladno, a ja kašljem još uvijek.
17:42h Sjedim na krevetu i plačem. Razmišljam o Grbavici, garažama, svojoj raji... HOĆU KUĆI!!! Moja čežnja za onim što je prošlo je svakim danom sve veća. Živim za dan kada ću ponovo biti sa svojim prijateljima i da ćemo nastaviti život na mjestu gdje je naše djetinjstvo prekinuto, surovo ubijeno, tamo gdje su ostali naši snovi, sreća i nada.
Nekada se pitam zašto su uopće izmišljene nacije? Zašto je neko bolji ili gori ako se njegov otac ili majka zovu drugačije?
Maloprije sam se posvađala sa roditeljima, jer je mama rekla tati tajnu koju sam joj jučer otkrila (da mi se sviđa Mxxxx), pa me je zvao na „raport“. Ja sam se naljutila, a oni su pogoršali situaciju tako što su me gledali sažaljivo i nazvali „našom malom pubertetlijkom“.
No comments:
Post a Comment