Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, August 1, 2011

Dnevnik Srijeda, 07.09.1994.

Draga Nađa,
Ležim u krevetu i ne mogu se pomjeriti. Maloprije sam se probudila, nos mi je zapušen, grlo me boli i loše sam spavala...
Neko je vani pustio pjesmu „Draga moja BiH“.
Sinoć sam bila vani sa Ivanom F. I Nerom. Bilo nam je jako lijepo. Pričale smo o čiso ženskim stvarima.
Muška raja su smislila totalno lud fol: premaskirali su Kiću i Nikolina (koji imaju dugu kosu i gracilne su građe) u žene i odveli su ih u UNPROFOR. Kažud a su se Egipćani totalno popalili i izvukli po 50 dolara. Ovi su pokupili pare i otišli, ostavivši ih bez ispunjenja želje.
Mama je (srećom) bolje.
Svi me nerviraju. Prave su bebice.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)