Draga Nađa,
upravo sam se vratila sa Bistrika gdje sam išla sa Ivanama i Merisom po vodu. Donijela sam (čak!) 10 litara! Bila je užasna gužva i na Komandi i kod crkve, tako da smo morali ići na Pivaru. Srele smo Naidu i Lejlu. Na Pivari nas je crijevo sa vodom potpuno isprskalo i sve smo bile mokre do goel kože. Užasno smo se umorile noseći vodu do kuće (još su one imale po 15l), morale smo zastati i odmoriti se svakih 5 metara. Svi kažu „I to mi je neki život! Zašto da idem na Bistrik i teglim vodu? Zašto nemam struju ni vodu ni plin ni hljeb?“. Međutim, odlazak po vodu je, iako mučan, nekako specifičan. Takvo zadovoljstvo nemaju ljudi u Parizu, Londonu ili Zagrebu (nisam samo ironična, zaista tu ima istine).
Grad se je promijenio. Tako je malo one prave, stare, dobre, sarajevske raje po kojoj je ovaj Grad bio poznat. Naravno da bih voljela da je sada mir i da imamo normalan život, izlaske, svoje fazone. Ali, pokušavam u ovaj jad da unesem nešto lijepo i da uživam u onome što imam.
Najviše volim boraviti u svojim svjetovima, izgubljena u mašti, u druženju sa likovima koje sam sama izmislila, ili sa stvarnim likovima kojima ja dam neke osobine koje možda i nemaju.
Istinski mi je lijepo samo kada sanjarim.
No comments:
Post a Comment