Draga Nađa,
Sinoć se je pomjerio sat na zimsko vrijeme. Bolesna sam, šmrcam, ne mogu disati na nos, sve me boli. Dobila sam danas na poklon veliki ilustrirani englesko-engleski časopis, pa ga listam. Divan je!
Dobila sam i cipelice sa kockastom petom-direktno iz šezdeset i neke! Pobudalila sam za stilom 60.tih!
14:53h Potpuno sam zaboravila da ti kažem glavnu vijest: mama i tata su jučer po prvi put od početka rata u mom prisustvu razgovarali o tome kako nas treba izmjestiti iz Sarajeva i kako ovdje više nema života. Dobro su skontali! Ja zaista ne mogu više da živim u ratu!
Tata kaže da je neki čovjek na pijaci rekao svojoj ženi „Jo' bona, pa ti ovdje stalno OSTAJIVAŠ!“ Pa gdje nađe taj trajni glagol!?! Nažalost, on nije jedini. Oko sebe stalno slušam riječi: „famalija“, „vešova“, „keksova“, „vuču“, „porezivao sam se“, „razumite li“ i sl Najveći je fazon bio kada je prošle godine komšinici Safeti došao zemljak u posjetu i zvao ju je ispod balkona. Ona ga je pozvala da uđe, a on joj je odgovorio „Ne mogu sada dolaaaziti, USKRAĆENO mi je vrijeme!“ Ha-ha-ha!
Jedva čekam kada će početi nastava, nadam se da u mojoj školi neće biti ovakvih situacija.
17:35h Bila sam kratko vani sa dvije Ivane i Asimom. Sreli smo Alena – stao je kratko sa nama. Komentarisao je moj imidž.
Sunce je zašlo, uskoro će se smračiti. Šta da radim???! Struje nažalost nema i ko zna kada će doći. Tako bih željela putovati, upoznavati nove ljude! Kada smo vani, Ivane, Merisa i ja često maštamo o tome kako ćemo otići negdje daleko-svaka od nas u neku drugu daleku zemlju, i onda ćemo se dopisivati, slati jedna drogoj slike i sastajati se u nekim dalekim gradovima.
No comments:
Post a Comment