Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, August 1, 2011

Dnevnik Utorak, 06.09.1994.

Draga Nađa,
užasno se osjećam, i to iz više razloga: naime mama je jako slaba. Malaksala je, ima glavobolju, osjeća mučninu i bol u sljepočnicama. Tako se plašim! Sinoć sam cijelu noć plakala. Strah me je, uznemirena sam, šta da radim??!
Alenov najbolji prijatelj se je ubio. Neki kažu da je to bio nesretan slučaj i da nije imao tu namjeru. Nije još napunio ni osamnaest godina.
Danas sam sa dvjema Ivanama obišla cijeli grad, baš smo se nahodale.

Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)