Dnevnik - Ponedjeljak, 09.01.1995.
12:40h Draga Nađa,
najbolji sam đak u razredu.
Danas sam bila na konsultacijama iz bosanskog i likovnog. Trajale su od 10-11:45h. Bilo je stravično hladno. Išla sam u školu (i vraćala se) sa Sabinom - u posljednje vrijeme smo jako bliske. Sinoć smo Ivane i ja bili kod nje, imala je struju - radile smo "Antigonu" i fiziku, a Ivana F. likovno.
Jučer sam bila na matematici, on nije bio. Bila sam maksimalno razočarana, jer sam se sjetila obećanja. Međutim, dvadesetak minuta prije kraja predavanja su se otvorila vrata - i na njima Nxxxx, pitao je kada se nastava završava. Odjednom me je obuzela neka toplina, crvenila sam se, sakrila lice u šal, tako da su mi se samo šiške i oči vidjeli ispod beretke (mada znam da su mi oči iskrile i da se je raspoloženje drastično promijenilo). Sačekao me je ispred, potom smo saslušali skupa petominutnu Natašinu pridiku o tome kako ništa ne radimo, kako smo lijeni, kako se matematika ne može raditi kada je na zbirci sloj prašine i sl. I on i ja smo se samo smješkali.
Vraćali smo se kući najdaljim mogućim putem. Pričali smo o neizbježnim temama: raji, skijanju, matematici... Međutim, onda smo došli na temu Vedrana i rekla sam mu da je lažov. On se je počeo pravdati (i kleti) da je govorio istinu, ali sam ja bila uporna. Otišli smo do Ivane R. i onda je ona ponovila sve što sam ja već bila rekla, tako da je Nxxxx otišao uvrijeđen kući.
Skontala sam da sam pretjerala i naveče sam ga zvala od Sabine. Izvinula sam mu se. One su se smijale sve vrijeme i dobacivale "golupčići" i sl. Morala sam mu reći kako su dosadne i kako smo skupa kod Sabine, gdje učimo. Shvatila sam da ga volim i da bih htjela da se sprijateljimo.
Zakačila sam se sa Senidom danas - naljutila se je na mene, jer sam rekla Sabini i Ivani da je izjavila za jednog Sabininog prijatelja da je sladak. Baš je nekada blesava.
Odoh kod Merise, nisam je vidjela od prekjučer.
Upravo je došao plin!
Doviđentos!
P.S. Martinke mi služe kao papuče.
P.P.S. Sinoć sam zakasnila pet minuta kući i tata se je naljutio i rekao da nema više izlazaka vani. Nažalost.
Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.
No comments:
Post a Comment