Dnevnik - Ponedjeljak, 23.01.1995.

17:32h Draga Nađa,
Prehlađena sam i ne mogu izaći nigdje iz kuće, a srijeda, ta prokleta srijeda, se bliži. Jučer sam ga srela - imali smo odmor na matematici, kada se je on vraćao sa informatike:"U utorak MORAŠ sa mnom izaći. Pa moramo izvršiti tu opkladu!" uz nezaboravan smiješak.
Mamu abnormalno glava boli, a ja sam sinoć sanjala neki ružan san. Tako se plašim!!!
Snijeg se topi i neki strašan vjetar puše.
Sabina je bila kod mene, gledale smo neki film na Srni.
Psiholozi su me u klubu ocijenili na osnovu priče koju smo pisali kao nekog ko ima "sve kanale otvorene" (na toj priči je zasnovan moj roman) - vjerovanje, osjećanje, društvenost, imaginacija, realnost, aktivnost.
Na TV-u je bila sada emisija sa mnogo bolnih ratnih slika (među njima i slika malog Ibrahima koji je poginuo). Vidjeli smo da je poginuo i jedan tatin učenik, njemu jako drag. Sada smo svi potreseni, neka težina visi u zraku. Plašim se za mamu, ovo ju je dotuklo.
U Sarajevu je u 13h temperatura bila 10 stepeni C, konačno je otoplilo.
Htjela bih da se isplačem, da se opustim, ali nikako ne mogu.
Kiša pada. Strah me je za mamu.
Voli te
Tvoja Selma