Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, October 17, 2013

Dnevnik - Subota, 14.01.1995.

15:04h Draga Nađa,
dani prolaze sporo, debilno...
Jučer sam bila u "kazni" jer sam preksinoć zakasnila deset minuta.
Dosadno mi je...crtam, radila sam malo matematiku.
DANAS SU OTVORENI PLAVI PUTEVI! Priča se, odnosno zvanično je bilo na radiju da u utorak trebamo dobiti struju za stalno. Tata misli da se nešto debelo muti. Vidjet ćemo...
Omer se je ošišao kao đakon. I ja ću se šišati, dosadila mi je duga kosa.
Good bye!
Tvoja Selma
Posted by at

2 comments:

  1. MarsovkaOctober 17, 2013 at 3:56 PM

    Draga Selma, dočekala sam te :))). Radujem se nastavcima :).

    ReplyDelete
  2. UnknownOctober 17, 2013 at 11:02 PM

    Hvala mnogo, draga Marsovka :-) Konacno nastavak, nakon dvije godine pauze! :-)

    ReplyDelete

Subscribe to: Post Comments (Atom)