Dnevnik  - Srijeda, 25.01.1995.

16:13h Draga Nađa,
"Sve je dobro što se dobro završi" - ili ako posmatramo kao ekvivalenciju "Sve što je dobro završi se dobro".
Sinoć nisam izašla, nisam se pozdravila i baš sam zbog toga bila kahar, tako da sam se zamalo rasplakala kada sam jutros išla sa Merisom
(pauza: mama i tata upravo plešu na sred sobe! Ha-ha-ha! To je kao neki valcer uz pjesmu "Tri slatke riječi". Sada su prestali, jer je tata poblijedio, a mami se zavrtilo u glavi)
nastavak: kada sam jutros sa Merisom išla po hljeb. Kada smo se vratile, svratila sam do nje da mi pokaže svoje nove cipele (a la martinke). Telefon je zazvonio, Armin je podigao slušalicu i.... bio je to on!!! Zamalo se nisam onesvijestila! Glas mu je bio nekako...ne mogu reći tužan, ali...prilično "povučen". Dogovorili smo se u 10:10h na prelazu kod bandere. Međutim! Ja sam pokušavala da se izvučem iz kuće, ali nisam nikako mogla zbrisati - nisu pomogli ni Ivana R (da odem k'o fol po knjigu), ni kanta za smeće, ništa... Nina mi je poslije rekla da ga je vidjela sa balkona - dolazio je i čekao pola sata! Slatkiš! Bila sam potpuno zgažena, zgužvana, ubijena... grozno, grozno, grozno sam se osjećala!
Još je došla kćerka tatinog prijatelja da joj tata objašnjava matematiku - tata je zakasnio cijelih 40 minuta i ja sam morala biti sa njom. Izletila sam par stvari za Nxxxx i ispostavilo se da ga ona poznaje!
Usput sam čula navodnu priču o tome kako ja imam 8 kečeva u školi! Ha-ha-ha!
Kada je ona NAPOKON otišla, šmugnula sam kod Merise i okrenula broj. Javio se je on, što me je jako obradovalo: "Izgubila si opkladu, znaš li to? Čim se vratim, moramo je izvršiti!". Ja sam se samo na ove njegove words smijala. Vjerovatno bismo pričali još sat vremena, ali je Merisa morala ići. Poželjela sam mu sreću (i od svoje silne sreće zaboravila čestitati rođendan). Prva mu je utrka 06.02. Vraća se za 15 dana, ako se vrati. Nadam se, nadam se, nadam se...
Voli te
Tvoja Selma
P.S. Topi se snijeg koji je jučer pao.

16:55h Joj, evo sada je pjesma, ona tužna sjetna pjesma Josipe Lisac "Ovaj svijet nade". Ubija me.
"Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku nekad nikne neki divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću, bit ću baš ja, tko zna"
On za pet minuta odlazi... ko zna da li ću ga ikada više vidjeti?

P.S. U Sarajevo je umjesto generala Michaela Rosea došao general Rupert Smith