Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, October 19, 2013

Dnevnik - Četvrtak, 26.01.1995.

14:51h Draga Nađa,
danas u Sarajevu počinje manifestacija "1000 dana opsade". Divim nam se kako smo mogli izdržati toliko!
Žurim, jer moram da učim, pa ću se samo kratko javiti: dan je topao, sunčan, onaj prokleti snijeg se je otopio. Nema snijega, ali postoje dvije dobre stvari: 1) napokon mogu sjediti u my room 2) mogu nositi martinke.
Cijeli dan sam slikala, pomalo raspremala sobu. Jutros sam bila kod Ivane F., jadale smo se jedna drugoj. Zvala sam Nxxxx, tj njegovu sestru da je pitam da li se javio. Nije još uvijek. Uplašena sam.
Imam sve manje nade da ću ga ikada više ponovo vidjeti.
Čujem kako Merisin telefon zvoni, uporno već pet minuta. Ko zove?
Uostalom, kao da on sada uopšte mari za mene.
Počeo je puhati neki snažan vjetar, donijet će kišu.
Bye.
Tvoja Selma

No comments:

Post a Comment