Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, October 19, 2013

Dnevnik - Petak, 27.01.1995.

15:52h Draga Nađa,
tmuran, kišovit, HILJADITI sarajevski ratni dan polako prolazi, a ja križam još jedan datum na svom kalendarčiću. Kiša se je polako pretvorila u snijeg, koji je pravo zapadao. Mrzim snijeg - podsjeća me na njega. Gdje li je sada?
Cijeli dan neko bez prestanka pušta onu glupu pjesmu od E.T-ja "Sve od jučer danas ne vrijedi". Ne volim je, ali me polako slama. Ako je još jednom čujem, poludjet ću.
Danas je pedeset godina od zatvaranja Aušvica. Svijet izgleda ne primjećuje da postoji novih hiljadu Aušvica u Bosni. Bilo je grozno. Gledam slike i plačem.
Pa Bosna je isto što i Aušvic.

1000 DANA OPSADE SARAJEVA
50 GODINA OD OSLOBAĐANJA AUŠVICA
APSURD, ZAR NE?
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)