Draga Nađa,
zima je jučer i zvanično počela. Ekvinocij je označio najkraći dan u godini, a ja i dalje ostajem ista, blesava Selma, koja ne može da živi bez samoprovaljivanja.
Sve je pod snijegom, čuje se škripa sanki i radosni dječiji uzvici, a ja žalim. Žalim što sam prerasla zimske radosti i veselu igru i trku u snijegu. Željela bih više nego bilo šta biti bezbrižna djevojčica, bez bolova u stomaku, koja ni ne sluti šta je čeka u ludim pubertetskim godinama. Svi kažu da su ovo najljepše godine, gimnazijski dani prošarani ljubavlju, smijehom i prvim poljupcima... ali tako je teško biti četrnaestogodišnjakinja! Zaljubiš se u nekog kretena, a on te maksimalno provaljuje!
Sinoć sam bila kod Ivane F. Telefon na stolu me je naprosto "mamio". Nazvala sam ga i kao napala zašto me je zezao na telefon (izmislila sam to). On se je "zijanio" i rekao da zaključujem kao dijete od tri godine! Isprosipala sam se kao tuka! Osjećams e glupo, mrzim ga, nervira me! Sranje! Izvini zbog prostačke naravi moje, ali sve me užasno nervira! Ujedam!
Danas sam napravila top-listu "živcirista" (osoba koje mi idu na živce). Mogu ti reći da mi je trebalo mnogo papira! Ne znam šta više da ti šišem. Doviđentos!
Sky News: U Čečeniji je frka, pravi rat. Grozni gori. Sve je potpuno isto kao kod nas. Rusi govore da ovi sami sebe granatiraju. Avioni bez prestanka bombarduju Grozni. Jadni ljudi.
Wednesday, August 31, 2011
Dnevnik Ponedjeljak, 19.12.1994.
Draga Nađa,
u Sarajevu teku pripreme za Novu godinu. Štandovi sa ukrasima su posvuda u Titovoj, grad je ukrašen jelkama i sjajnim lancima, prodaju se čestitke...sve tako podsjeća na "prije rata"!
Svi pričaju o tome gdje će slaviti Novu godinu, ali ja vjerujem da će u mom slučaju to biti u porodičnoj atmosferi.
U Čečeniji je počeo rat. Rusi napadaju glavni grad Grozni. Svijet ne reaguje. Bosnia No2.
u Sarajevu teku pripreme za Novu godinu. Štandovi sa ukrasima su posvuda u Titovoj, grad je ukrašen jelkama i sjajnim lancima, prodaju se čestitke...sve tako podsjeća na "prije rata"!
Svi pričaju o tome gdje će slaviti Novu godinu, ali ja vjerujem da će u mom slučaju to biti u porodičnoj atmosferi.
U Čečeniji je počeo rat. Rusi napadaju glavni grad Grozni. Svijet ne reaguje. Bosnia No2.
Dnevnik Ponedjeljak, 12.12.1994.
Draga Nađa,
posljednjih mjesec dana štrebam kao konj i nadam se da ću uspjeti "izvući" odličan uspjeh! Nemam uopće vremena za sebe. Međutim, jučerašnji dan je ipak bio drugačiji.
Naime, rekla sam ti da mi se je počeo sviđati jedan Nxxxx. Jučer sam mu vratila svesku koju mi je prošle sedmice dobrovoljno dao i učinilo mi se je da me gleda nekako podsmješljivo. Zamolila sam Sanju (koja ga bolje poznaje) da ga pita šta je problem. Ispostavilo se je da je neko njemu prenio da mi se sviđa (što je najgore ja sam rekla to prijateljici iz razreda, koja je to prenijela svojoj prijateljici i naposlijetku je ta prijateljica samovoljno prenijela "vijest"). On je rekao da je to jako glupo i da ako imam nešto da kažem to mogu reći njemu direktno, a ne tako preko desete osobe. Ja sam se zamalo onesvijestila, poblijedila sam i ruke su mi drhtale. Bila sam tako ljuta i došlo mi je da vrištim!
Poslije časa smo imali psiho-igrice sa gospođama Višnjom i Maricom (one su psiholozi). Imali smo zadatak da napišemo priču, koje smo savili i stavili u k'o fol šešir. Svako od nas je izvukao po jednu priču na čiju smo poleđinu trebali napisati komentar. Ja sam izvukla Nxxxx priču. Riječ je bila o mladiću od nekih dvadesetak godina koji ne može da se opredijeli između lijepe djevojke "sa mnogo iskustva" i manje lijepe djevojke "bez iskustva". Posavjetuje se sa najboljom prijateljicom i odluči se za "naivnu" djevojku. Kada smo poslije komentarisali napisane priče, on je rekao da je njegova priča istinita. Bila sam zbunjena.
Pitao me je da me otprati kući poslije matematike. Ja sam i dalje drhtala toliko da uopće nisam mogla pričati. Pokušala sam se opravdati hladnoćom, ali mu sigurno nije bilo teško da shvati šta je u pitanju.Nisam ga smjela pogledati u oči, bilo me j estrah, srce mi je stravično lupalo. On se približio i hodali smo sasvim jedno uz drugo, dodirivale su nam se jakne. Ja sam bila u đubretarcu, londonkama, maslinastim samtaricama, i sa maslinastim ruksakom na leđima. Nekako sam mu nepovezano ispričala sve što sam htjela (u vezi sa prenošenjem informacije), a on je rekao: "Ma hajde, nemoj se brinuti, nisam ni vjerovao da si to zaista ti rekla". Na njegovo insistiranje smo išli sasvim "okolo", dužim putem, preko mostića i platoa ispred zgrada na Ciglanama. U tunelu smo bili sasvim blizu i taman kada sam pomislila da bis e nešto moglo dogoditi, naišao je -moj tata! Tata je rekao da je upravo pošao do škole, jer su zabrinuti, pošto su već 3 sata, a ja sam otišla rano. Morala sam ih upoznati, tata ga je ispitivao o školi, matematici i sl. Mislila sam da će biti frka kada dođem kući, ali su me samo zezali.Još su mi u toj zezanciji poklonili i maminu maramicu sa izvezenim slovom "N".Ja sam ručala i potom otišla odmah kod Merise. Nazvale smo Nxxxx i cijelih 46 minuta pričale sa njim! Pričali smo o svemu: ljubavi, porodici, školi, raji sa matematike...On se šalio da u svakom dijelu grada ima po jednu djevojku (iako mislim da je to istina).
Sve vrijeme mislim na Nxxxx, a ukućani su nepodnošljivi!
Danas nisam išla u školu, jer smo imali samo jedan čas, a suviše je hladno i opasno da se ide zbog jednog časa.Senida me je poslije nazvala kod Merise i rekla da profesori uopće nisu danas došli u školu.
posljednjih mjesec dana štrebam kao konj i nadam se da ću uspjeti "izvući" odličan uspjeh! Nemam uopće vremena za sebe. Međutim, jučerašnji dan je ipak bio drugačiji.
Naime, rekla sam ti da mi se je počeo sviđati jedan Nxxxx. Jučer sam mu vratila svesku koju mi je prošle sedmice dobrovoljno dao i učinilo mi se je da me gleda nekako podsmješljivo. Zamolila sam Sanju (koja ga bolje poznaje) da ga pita šta je problem. Ispostavilo se je da je neko njemu prenio da mi se sviđa (što je najgore ja sam rekla to prijateljici iz razreda, koja je to prenijela svojoj prijateljici i naposlijetku je ta prijateljica samovoljno prenijela "vijest"). On je rekao da je to jako glupo i da ako imam nešto da kažem to mogu reći njemu direktno, a ne tako preko desete osobe. Ja sam se zamalo onesvijestila, poblijedila sam i ruke su mi drhtale. Bila sam tako ljuta i došlo mi je da vrištim!
Poslije časa smo imali psiho-igrice sa gospođama Višnjom i Maricom (one su psiholozi). Imali smo zadatak da napišemo priču, koje smo savili i stavili u k'o fol šešir. Svako od nas je izvukao po jednu priču na čiju smo poleđinu trebali napisati komentar. Ja sam izvukla Nxxxx priču. Riječ je bila o mladiću od nekih dvadesetak godina koji ne može da se opredijeli između lijepe djevojke "sa mnogo iskustva" i manje lijepe djevojke "bez iskustva". Posavjetuje se sa najboljom prijateljicom i odluči se za "naivnu" djevojku. Kada smo poslije komentarisali napisane priče, on je rekao da je njegova priča istinita. Bila sam zbunjena.
Pitao me je da me otprati kući poslije matematike. Ja sam i dalje drhtala toliko da uopće nisam mogla pričati. Pokušala sam se opravdati hladnoćom, ali mu sigurno nije bilo teško da shvati šta je u pitanju.Nisam ga smjela pogledati u oči, bilo me j estrah, srce mi je stravično lupalo. On se približio i hodali smo sasvim jedno uz drugo, dodirivale su nam se jakne. Ja sam bila u đubretarcu, londonkama, maslinastim samtaricama, i sa maslinastim ruksakom na leđima. Nekako sam mu nepovezano ispričala sve što sam htjela (u vezi sa prenošenjem informacije), a on je rekao: "Ma hajde, nemoj se brinuti, nisam ni vjerovao da si to zaista ti rekla". Na njegovo insistiranje smo išli sasvim "okolo", dužim putem, preko mostića i platoa ispred zgrada na Ciglanama. U tunelu smo bili sasvim blizu i taman kada sam pomislila da bis e nešto moglo dogoditi, naišao je -moj tata! Tata je rekao da je upravo pošao do škole, jer su zabrinuti, pošto su već 3 sata, a ja sam otišla rano. Morala sam ih upoznati, tata ga je ispitivao o školi, matematici i sl. Mislila sam da će biti frka kada dođem kući, ali su me samo zezali.Još su mi u toj zezanciji poklonili i maminu maramicu sa izvezenim slovom "N".Ja sam ručala i potom otišla odmah kod Merise. Nazvale smo Nxxxx i cijelih 46 minuta pričale sa njim! Pričali smo o svemu: ljubavi, porodici, školi, raji sa matematike...On se šalio da u svakom dijelu grada ima po jednu djevojku (iako mislim da je to istina).
Sve vrijeme mislim na Nxxxx, a ukućani su nepodnošljivi!
Danas nisam išla u školu, jer smo imali samo jedan čas, a suviše je hladno i opasno da se ide zbog jednog časa.Senida me je poslije nazvala kod Merise i rekla da profesori uopće nisu danas došli u školu.
Thursday, August 25, 2011
Dnevnik Ponedjeljak, 05.12.1994.
Draga Nađa,
svašta se dogodilo u toku proteklih sedam dana koliko se nisam javljala. Prva i najvažnija stvar je ta što sam se zatelebala u Nxxxx! Upoznala sam ga na matematici u Drugoj, malo je stariji od mene, jer je bio u inostranstvu, te je propustio razred. Presladak je i super obučen. Jučer smo se vraćali skupa sa matematike, nemam pojma šta sam sve pričala. Pokazala sam mu gdje stanujem, i on je meni. Bio je jako fin i kavaljer. Od cijelog razreda, on se je jedini ponudio da mi posudi svesku da prepišem što sam propustila.
P.S. Stravično je hladno. Ujutro kada krenem u školu temperatura je između -9 i -5 st C. Nema struje, nema plina, zima zima zima zima zima......
svašta se dogodilo u toku proteklih sedam dana koliko se nisam javljala. Prva i najvažnija stvar je ta što sam se zatelebala u Nxxxx! Upoznala sam ga na matematici u Drugoj, malo je stariji od mene, jer je bio u inostranstvu, te je propustio razred. Presladak je i super obučen. Jučer smo se vraćali skupa sa matematike, nemam pojma šta sam sve pričala. Pokazala sam mu gdje stanujem, i on je meni. Bio je jako fin i kavaljer. Od cijelog razreda, on se je jedini ponudio da mi posudi svesku da prepišem što sam propustila.
P.S. Stravično je hladno. Ujutro kada krenem u školu temperatura je između -9 i -5 st C. Nema struje, nema plina, zima zima zima zima zima......
Dnevnik Utorak, 29.11.1994.
Draga Nađa,
tri su veoma važne stvari koje su se dogodile danas.
1. Dobila sam 5 iz latinskog
2. Danas, dok sam na Čeki (ispred Narodne banke) čekala Mersihu da se idemo prijaviti na novinarsku sekciju u školu, srela sam Mxxxx, koji se je pozdravio sa "Zdravo Selmice, kako si mi?"
Šokirala sam se i pomislila sam kako će sada da me pogdi grom iz vedrog neba što se uskoro pokazalo i tačnim!
3. Bio je fantastičan dan, topao i relativno miran u odnosu na proteklih nekoliko dana, a grad je bio prepun raje - uopće se nije moglo hodati ulicom. Ja sam se dogovorila sa Mersihom da odemo poslijepodne u školu, kako bismo se prijavile za rad u časopisu "Sarajevo Calling" (jer Mersiha zna Mustafu, koji je glavni urednik). Sa Mersihom je došla i Senida i uputile smo se prema školi. Kada smo bile na potezu između Umjetničke i Prve začulo se ispaljenje i grozni zvižduk granate koja se valja kroz zrak. Nismo imale vremena za razmišljanje i uletjele smo u uski prostor između zida Prve gimnazije i kisoka gdje su se prije rata prodavali pereci. Zasuli su nas kamenje i geleri, a detonacija je bila strašna. U prostoru širokom oko pola metra se naguralo nas nekoliko: Mersiha, ja, Binasa i još neka raja iz IIc. Kada smo procijenili da je situacija mirna, utrčali smo u gimnaziju. Pridružila nam se i Senida, koja je bila utrčala u Umjetničku školu. Tamo su svi učenici bili na I spratu, a Tviga i Minja su nas tješile. Profesori nam nisu dali izaći iz škole zbog opasnosti od daljeg granatiranja. Bilo me je strah za starce za koje sam znala da su također sada u gradu. Kada sam ugledala mamu na stepenicama škole, sunce me je obasjalo! Otišli smo kod tate u školu, potom trčeći kući. Kada smo napokon bili u stanu, sva se odjeća mogla cijediti, jer je bila kompletno natopljena znojem. Dobro smo prošli!
tri su veoma važne stvari koje su se dogodile danas.
1. Dobila sam 5 iz latinskog
2. Danas, dok sam na Čeki (ispred Narodne banke) čekala Mersihu da se idemo prijaviti na novinarsku sekciju u školu, srela sam Mxxxx, koji se je pozdravio sa "Zdravo Selmice, kako si mi?"
Šokirala sam se i pomislila sam kako će sada da me pogdi grom iz vedrog neba što se uskoro pokazalo i tačnim!
3. Bio je fantastičan dan, topao i relativno miran u odnosu na proteklih nekoliko dana, a grad je bio prepun raje - uopće se nije moglo hodati ulicom. Ja sam se dogovorila sa Mersihom da odemo poslijepodne u školu, kako bismo se prijavile za rad u časopisu "Sarajevo Calling" (jer Mersiha zna Mustafu, koji je glavni urednik). Sa Mersihom je došla i Senida i uputile smo se prema školi. Kada smo bile na potezu između Umjetničke i Prve začulo se ispaljenje i grozni zvižduk granate koja se valja kroz zrak. Nismo imale vremena za razmišljanje i uletjele smo u uski prostor između zida Prve gimnazije i kisoka gdje su se prije rata prodavali pereci. Zasuli su nas kamenje i geleri, a detonacija je bila strašna. U prostoru širokom oko pola metra se naguralo nas nekoliko: Mersiha, ja, Binasa i još neka raja iz IIc. Kada smo procijenili da je situacija mirna, utrčali smo u gimnaziju. Pridružila nam se i Senida, koja je bila utrčala u Umjetničku školu. Tamo su svi učenici bili na I spratu, a Tviga i Minja su nas tješile. Profesori nam nisu dali izaći iz škole zbog opasnosti od daljeg granatiranja. Bilo me je strah za starce za koje sam znala da su također sada u gradu. Kada sam ugledala mamu na stepenicama škole, sunce me je obasjalo! Otišli smo kod tate u školu, potom trčeći kući. Kada smo napokon bili u stanu, sva se odjeća mogla cijediti, jer je bila kompletno natopljena znojem. Dobro smo prošli!
Wednesday, August 24, 2011
Dnevnik Subota, 26.11.1994.
Draga Nađa,
stravično se puca! Maloprije je svirala sirena za opću opasnost, taman nakon što sam ušla u kuću (bila sam kod Sabine B.). Kod Sabine nam je bilo super, zezali smo raju na telefon. Sabinina soba je tako super, mladalačka i otkačena!
Mi ćemo ovdje zarasti u korov, tj već smo duboko pod korovom, propada nam mladost...
Ali sve što želim je samo MIR!!!
Kada smo se vraćali od Sabine, prošli smo pokraj mjesta gdje je poginula Lejla. Tamo je cvijeće i plakat na kojem su nacrtana tri majmuna koja predstavljaju tri UNPROFORca: jedan je pokrio uši, jedan oči, jedan usta, a ispod je napisano WHY?
stravično se puca! Maloprije je svirala sirena za opću opasnost, taman nakon što sam ušla u kuću (bila sam kod Sabine B.). Kod Sabine nam je bilo super, zezali smo raju na telefon. Sabinina soba je tako super, mladalačka i otkačena!
Mi ćemo ovdje zarasti u korov, tj već smo duboko pod korovom, propada nam mladost...
Ali sve što želim je samo MIR!!!
Kada smo se vraćali od Sabine, prošli smo pokraj mjesta gdje je poginula Lejla. Tamo je cvijeće i plakat na kojem su nacrtana tri majmuna koja predstavljaju tri UNPROFORca: jedan je pokrio uši, jedan oči, jedan usta, a ispod je napisano WHY?
Dnevnik Petak, 25.11.1994.
Draga Nađa,
danas je Dan državnosti BiH. Međutim to nikom ne pada na pamet, jer Bihać gori, a napadaju ga super-naoružani Martićevci iz TZV SAO Krajine, skupa sa snagama maloumnog Fikreta Abdića i to iz UN zone!
Mama i tetka Lela su otišle na promociju neke knjige za koju je čika Zlatan crtao karikature.
Tata nas je jutros zvao i rekao da ni slučajno ne palimo plin, jer gore dva stana u JAT-ovom neboderu nakon eksplozije plina, a požar nikako ne mogu ugasiti. Nije poznato da li ima mrtvih.
Sarajevo se opet granatira, svakodnevno sviraju sirene, mene je strah. Nismo imali nastavu ove sedmice.
Hladno je, nema struje ni plina, a počinju prvi minusi.
15:25h Prije nekih pola sata sam svojom nepromišljenošću slučajno izmakla poklopac od ormara na kojem je stajala mama, takod a je pala i udarila glavom o vrata. Sve je boli, nadam se da nije nešto slomila. Tako se brinem! Inače me mama jako brine, tako je sva krhka i slabašna i stalno se plašim da nije bolesna! Ne smijem ni izgovoriti kakve mi stvari padaju na pamet. Plašim se, draga Nađa, tako se plašim! Ne mogu ti opisati koliko je volim!
Upravo je dolazila vojna policija na vrata, još uvijek mi se ruke tresu. Pomislila sam da su došli da vode tatu, ali se ispostavilo da su samo tražili neku porodicu koja se je tek uselila u naš ulaz.
Ne mogu uopće prenijeti na papir niti na bilo koji način iskazati svoje strahove! Brige koje me pritišću su ogromne. Sada još i taj glupi plin, kojeg se i ovako plašim. Masovno se dešavaju eksplozije plina u gradu, ljudi bivaju opečeni i postaju nakaze bez ruku, nogu, ušnih školjki...sve od prokletog plina!
danas je Dan državnosti BiH. Međutim to nikom ne pada na pamet, jer Bihać gori, a napadaju ga super-naoružani Martićevci iz TZV SAO Krajine, skupa sa snagama maloumnog Fikreta Abdića i to iz UN zone!
Mama i tetka Lela su otišle na promociju neke knjige za koju je čika Zlatan crtao karikature.
Tata nas je jutros zvao i rekao da ni slučajno ne palimo plin, jer gore dva stana u JAT-ovom neboderu nakon eksplozije plina, a požar nikako ne mogu ugasiti. Nije poznato da li ima mrtvih.
Sarajevo se opet granatira, svakodnevno sviraju sirene, mene je strah. Nismo imali nastavu ove sedmice.
Hladno je, nema struje ni plina, a počinju prvi minusi.
15:25h Prije nekih pola sata sam svojom nepromišljenošću slučajno izmakla poklopac od ormara na kojem je stajala mama, takod a je pala i udarila glavom o vrata. Sve je boli, nadam se da nije nešto slomila. Tako se brinem! Inače me mama jako brine, tako je sva krhka i slabašna i stalno se plašim da nije bolesna! Ne smijem ni izgovoriti kakve mi stvari padaju na pamet. Plašim se, draga Nađa, tako se plašim! Ne mogu ti opisati koliko je volim!
Upravo je dolazila vojna policija na vrata, još uvijek mi se ruke tresu. Pomislila sam da su došli da vode tatu, ali se ispostavilo da su samo tražili neku porodicu koja se je tek uselila u naš ulaz.
Ne mogu uopće prenijeti na papir niti na bilo koji način iskazati svoje strahove! Brige koje me pritišću su ogromne. Sada još i taj glupi plin, kojeg se i ovako plašim. Masovno se dešavaju eksplozije plina u gradu, ljudi bivaju opečeni i postaju nakaze bez ruku, nogu, ušnih školjki...sve od prokletog plina!
Tuesday, August 23, 2011
Dnevnik Četvrtak, 10.11.1994.
Draga Nađa,
svima nam je žao Lele i još uvijek ne možemo vjerovati šta se dogodilo. Jasminu je pogodilo nekoliko gelera, a Lejlu je granata potpuno raznijela, do te mjere, da je nisu mogli identificirati. Imala je težak život, odrasla je bez roditelja. Dali smo joj posljednji pozdrav u novinama, ali šta to sada njoj znači??! Najgore je što će vrijeme učiniti svoje, što ćemo se mi opet smijati i pjevati i izlaziti vani gotovo i ne misleći na nju, a nje više nema i ništa je ne može vratiti.
Kada sam se vraćala iz škole srela sam Aidu, Dženetinu sestru. Ona i Dženeta su prije nekoliko dana uspjele preći sa Grbavice.
svima nam je žao Lele i još uvijek ne možemo vjerovati šta se dogodilo. Jasminu je pogodilo nekoliko gelera, a Lejlu je granata potpuno raznijela, do te mjere, da je nisu mogli identificirati. Imala je težak život, odrasla je bez roditelja. Dali smo joj posljednji pozdrav u novinama, ali šta to sada njoj znači??! Najgore je što će vrijeme učiniti svoje, što ćemo se mi opet smijati i pjevati i izlaziti vani gotovo i ne misleći na nju, a nje više nema i ništa je ne može vratiti.
Kada sam se vraćala iz škole srela sam Aidu, Dženetinu sestru. Ona i Dženeta su prije nekoliko dana uspjele preći sa Grbavice.
Dnevnik Srijeda, 09.11.1994.
Draga Nađa,
poginula je Lejla H., a ranjeni su Tahir, Jasmina i još mnogo djece. Potpuno sam utučena i bez teksta.
14:35h Još uvijek ne mogu da vjerujem.
poginula je Lejla H., a ranjeni su Tahir, Jasmina i još mnogo djece. Potpuno sam utučena i bez teksta.
14:35h Još uvijek ne mogu da vjerujem.
Dnevnik Utorak, 08.11.1994.
Draga Nađa,
Koševsko brdo se granatira. U Livanjskoj je neko poginuo. Grozno! U kosti mi se opet uvukao onaj strah, opet su granatiranja, pucnjava, smrt, tama. Plašim se kao nikada do sada. Nema nastave, nema prijatelja, nema zabave... A ja k'o fol želim da furam fazon Evrope, da budem u toku sa ostalim tinejdžerima! Pitam se šta sam im ja skrivila, četrnaestogodišnja djevojčica, otkačeni hipik, koji voli muziku, knjige i školu i koji želi da se druži i putuje? Čak bih sada i Šerifu izljubila, ne bi mi bilo krivod a dobijem keca iz matiša, samo da sutra mogu otići u školu! Gdje li je sada Mxxxx?Šta on radi? Da li se on plaši granata?
19:35h Na Koševskom je danas ubijeno dvoje djece, a teško ranjeno više njih. Na Marijin dvoru je od snajpera poginula jedna trinaestogodišnja djevojčica. Sada sam na TV-u gledala potresne slike i rasplakala se. Tako mi je teško gledati ukočene dječije osmijehe, tužne oči, blijeda i uplašena lica...sada su mrtvi.... Nekako ranije nisam toliko obraćala pažnju na suze u očima roditelja čija su djeca poginula...Sada mi se tako srce steže! Mama plače, zove nas rodbina iz Zenice na telefon.... Sve što želim je samo MIR, ništa mi drugo ne treba! Nešto hrane, krov nad glavom i da mogu slobodno hodati....
Koševsko brdo se granatira. U Livanjskoj je neko poginuo. Grozno! U kosti mi se opet uvukao onaj strah, opet su granatiranja, pucnjava, smrt, tama. Plašim se kao nikada do sada. Nema nastave, nema prijatelja, nema zabave... A ja k'o fol želim da furam fazon Evrope, da budem u toku sa ostalim tinejdžerima! Pitam se šta sam im ja skrivila, četrnaestogodišnja djevojčica, otkačeni hipik, koji voli muziku, knjige i školu i koji želi da se druži i putuje? Čak bih sada i Šerifu izljubila, ne bi mi bilo krivod a dobijem keca iz matiša, samo da sutra mogu otići u školu! Gdje li je sada Mxxxx?Šta on radi? Da li se on plaši granata?
19:35h Na Koševskom je danas ubijeno dvoje djece, a teško ranjeno više njih. Na Marijin dvoru je od snajpera poginula jedna trinaestogodišnja djevojčica. Sada sam na TV-u gledala potresne slike i rasplakala se. Tako mi je teško gledati ukočene dječije osmijehe, tužne oči, blijeda i uplašena lica...sada su mrtvi.... Nekako ranije nisam toliko obraćala pažnju na suze u očima roditelja čija su djeca poginula...Sada mi se tako srce steže! Mama plače, zove nas rodbina iz Zenice na telefon.... Sve što želim je samo MIR, ništa mi drugo ne treba! Nešto hrane, krov nad glavom i da mogu slobodno hodati....
Dnevnik Ponedjeljak, 07.11.1994.
Draga Nađa,
danas smo imali kontriš iz njemačkog i pismenu vježbu iz bosanskog. Sutra pita latinski!!!
Cijelo veče sam bila kod Ivane R. sa Sabinom, Ivanom F. i Selmom. Slušale smo PINK FLOYD. Tako su super!
danas smo imali kontriš iz njemačkog i pismenu vježbu iz bosanskog. Sutra pita latinski!!!
Cijelo veče sam bila kod Ivane R. sa Sabinom, Ivanom F. i Selmom. Slušale smo PINK FLOYD. Tako su super!
Dnevnik Nedjelja, 06.11.1994.
Draga Nađa,
imam ti toliko toga za pričati, a tako malo vremena!
Naime, u četvrtak navečer me je zvala Nina Š! Pričale smo pola sata, nismo se čule od aprila '92. Tako sam se obradovala!
danas je u moje ruke, preko hiljadu veza stigao list "Rocky Express" (hrvatski teen časopis). Dobila sam ga na dva dana. Za to vrijeme smo ga svi ovdje zajednički listali, dok nismo potpuno pobudalili! Živimo zaista ispod zemlje, grozno, užas... Želim ići odavde!!! Pa makar samo na odmor! Toliko sam prolupala, da sam sinoć sanjala Williama Axla Rosea! I to da smo kao profurali i da je došao u Sarajevo sa Gunsima!
Cijelo jutro gledam MTV, divim se spotu Always, koji je naravno na prvom mjestu European Top 20. Puštali su Nirvanu, Brian Adamsa, Queen, GUNS ' N ' ROSES, Duran Duran, Metallicu....
imam ti toliko toga za pričati, a tako malo vremena!
Naime, u četvrtak navečer me je zvala Nina Š! Pričale smo pola sata, nismo se čule od aprila '92. Tako sam se obradovala!
danas je u moje ruke, preko hiljadu veza stigao list "Rocky Express" (hrvatski teen časopis). Dobila sam ga na dva dana. Za to vrijeme smo ga svi ovdje zajednički listali, dok nismo potpuno pobudalili! Živimo zaista ispod zemlje, grozno, užas... Želim ići odavde!!! Pa makar samo na odmor! Toliko sam prolupala, da sam sinoć sanjala Williama Axla Rosea! I to da smo kao profurali i da je došao u Sarajevo sa Gunsima!
Cijelo jutro gledam MTV, divim se spotu Always, koji je naravno na prvom mjestu European Top 20. Puštali su Nirvanu, Brian Adamsa, Queen, GUNS ' N ' ROSES, Duran Duran, Metallicu....
Dnevnik Ponedjeljak, 31.10.1994.
Draga Nađa,
počela sam čitati knjigu "Droge: od zloupotrebe do zavisnosti", veoma je zanimljiva. To mi je dobro došlo za moj roman, jer se glavni lik po imenu Vedran upravo počinje drogirati. Inače, voljela bih upisati psihologiju jednog dana.
Osvojila sam treće mjesto na takmičenju iz matematike! Senida je osvojila drugo, super.
Danas je bilo pravo dobro u školi: sjedila sam sa Senidom, Vedranom i Mersihom. Imali smo samo njemački. Poslije smo nas tri i Ivana otišli do Muzičke po užinu, pa do ART centra Obala da pokušamo naći karte za Edinburški filmski festival u Sarajevu. Naravno, tu smo ostavile na zidu i svoje potpise i to ne samo sa svojim imenima, već smo ogromnim slovima napisale "RASTURAČI Ia". Senida nam je govorila kako ćemo se ubrzo svi propušiti.
Mxxxx je u ozbiljnoj vezi. Ne želim o tome razmišljati.
P.S. Imamo struju. Gledala sam film "Sam u kući". Valjala sam se od smijeha, mada ga gledam već treći put.
počela sam čitati knjigu "Droge: od zloupotrebe do zavisnosti", veoma je zanimljiva. To mi je dobro došlo za moj roman, jer se glavni lik po imenu Vedran upravo počinje drogirati. Inače, voljela bih upisati psihologiju jednog dana.
Osvojila sam treće mjesto na takmičenju iz matematike! Senida je osvojila drugo, super.
Danas je bilo pravo dobro u školi: sjedila sam sa Senidom, Vedranom i Mersihom. Imali smo samo njemački. Poslije smo nas tri i Ivana otišli do Muzičke po užinu, pa do ART centra Obala da pokušamo naći karte za Edinburški filmski festival u Sarajevu. Naravno, tu smo ostavile na zidu i svoje potpise i to ne samo sa svojim imenima, već smo ogromnim slovima napisale "RASTURAČI Ia". Senida nam je govorila kako ćemo se ubrzo svi propušiti.
Mxxxx je u ozbiljnoj vezi. Ne želim o tome razmišljati.
P.S. Imamo struju. Gledala sam film "Sam u kući". Valjala sam se od smijeha, mada ga gledam već treći put.
Dnevnik Nedjelja,30.10.1994.
Draga Nađa,
dugo ti se nisam javljala, nemam vremena. Na ovaj tipični jesenji dan ispraćam oktobar i štrebam latinski. Sva sam od uspomena i sve je nekako čudno, podsjeća me na stara vremena. Cijela se ulica žuti od opalog lišća, na okuci su krošnje u različitim nijansama. Jesen me tako podsjeća na djetinjstvo i školu! Sjećam se kada sam se, vraćajući se iz obdaništa, kupila na aleji u Šopingu prve kestene i kada smo kod učiteljice na likovnom skupljali lišće i pravili mozaik. Obećala sam da ti neću više pisati o tome, ali su mi uspomene jedina radost. Ove jesenje kiše me uvijek vraćaju u "Borišu", među svoje stare prijatelje... Zgrada Druge gimnazije me tako podsjeća na moju dragu osnovnu školu! Volim ono drveće ispred nje i puteljak posut šljunkom, srdačnu raju koja te lijepo dočekaju. Tako je austrougarska zgrada moje škole nekako masivna i hladna, a raja i profesori se čine tako ufurani, osobiti maturanti koju su jako arogantni.
14:15h Stigla je naredba od Štaba Civilne zaštite da se ne izlazi nigdje iz kuće bez prijeke potrebe. Buaaaaa! Ne opet!!!
P.S. Imamo struju - gledala sam European Top 20. Prvi je Bon Jovi! Pjesma se zove "Always" i tako je super!!! Frajer sa spota (slikar) je još bolji!
dugo ti se nisam javljala, nemam vremena. Na ovaj tipični jesenji dan ispraćam oktobar i štrebam latinski. Sva sam od uspomena i sve je nekako čudno, podsjeća me na stara vremena. Cijela se ulica žuti od opalog lišća, na okuci su krošnje u različitim nijansama. Jesen me tako podsjeća na djetinjstvo i školu! Sjećam se kada sam se, vraćajući se iz obdaništa, kupila na aleji u Šopingu prve kestene i kada smo kod učiteljice na likovnom skupljali lišće i pravili mozaik. Obećala sam da ti neću više pisati o tome, ali su mi uspomene jedina radost. Ove jesenje kiše me uvijek vraćaju u "Borišu", među svoje stare prijatelje... Zgrada Druge gimnazije me tako podsjeća na moju dragu osnovnu školu! Volim ono drveće ispred nje i puteljak posut šljunkom, srdačnu raju koja te lijepo dočekaju. Tako je austrougarska zgrada moje škole nekako masivna i hladna, a raja i profesori se čine tako ufurani, osobiti maturanti koju su jako arogantni.
14:15h Stigla je naredba od Štaba Civilne zaštite da se ne izlazi nigdje iz kuće bez prijeke potrebe. Buaaaaa! Ne opet!!!
P.S. Imamo struju - gledala sam European Top 20. Prvi je Bon Jovi! Pjesma se zove "Always" i tako je super!!! Frajer sa spota (slikar) je još bolji!
Dnevnik Srijeda, 19.10.1994.
Draga Nađa,
maloprije nam je došla struja nakon i-hi-hi-hi vremena.
Bio mi je naporan, ali zaista zanimljiv dan. U školi smo imali matematiku i hemiju. Obje su profesorice bile dobro raspoložene, pa smo se smijali.Poslije škole smo se Ivana; Vedrana, Mersiha, Aida, Jasmina i ja slikale. Prvo smo se slikale otkačeno u parku, potom ispred katedrale i na kraju u Vijećnici. Bilo je tužno, ali u isto vrijeme interesantno, obilaziti izgorjelu i napola razrušenu Vijećnicu, prolaziti kroz labirinte soba, sjećati se polica sa knjigama ove sarajevske biblioteke, koja je postala zgarište. Posvuda je pepeo, kamenje, komadi zidova, srušeni stubovi... Dogovorile smo se da skupimo lovu i kupimo novi film za slikanje, ali ja ne smijem tražiti mami 2DM.
Poslijepodne sam išla sa mamom na roditeljski, tačnije ona je otišla na roditeljski, a ja sam je čekala ispred škole, gdje su bile još Jasmina A., Sabina B. i još neke cure. Ispostavilo se da mama poznaje roditelje mnogo raje iz mog razreda. Kada smo se vraćale kući, srele smo tetu Gordanu, Ivaninu mamu.
Kada smo prolazili pokraj Druge gimnazije, sve me je nekako podsjetilo na mir. Škola koja je nekako arhitekturom "tipična" škola, opalo lišće ispred, osvijetljen ulaz... Tako mi je u trenutku bilo teško, ne znam zbog čega, osjetila sam neku čudnu nostalgiju! Pitam se kakav bi bio moj život da je ostao mir? Vjerovatno bih sada bila sa svojom rajom, negdje na Grbavici, sretna... Stalno proklinjem rat, čeznem za svojim domom, ali to ništa ne mijenja.... iz dana u dan sve je isto, ako ne možda i gore. Treba nekako sve to pokušati zaboraviti, pokopati uspomene, okrenuti svemu leđa. Obećavam da neću više pisati o Grbavici, niti o nostalgiji i prestat ću da mislim na prošlost. Gledam kamenčiće koje sam uzela sa poda Vijećnice i sama sebi ponavljam: OVO JE STVARNOST. Izgoreno kamenje, izgorene knjige, izgorena prošlost. Sve je pepeo. Možda Vijećnica jednog dana i bude ono što je nekada bila, ali treba da prođu godine i godine. Želim biti daleko od Grada koji više ne liči na sebe; njega ne čine zapaljena Vijećnica i granatirani Sebilj, njega čine raja koje skoro da više i nema. Želim biti daleko od Balkana, gdje je rat svakih pedeset godina. Da li se ovo uopće može nazvati životom?
maloprije nam je došla struja nakon i-hi-hi-hi vremena.
Bio mi je naporan, ali zaista zanimljiv dan. U školi smo imali matematiku i hemiju. Obje su profesorice bile dobro raspoložene, pa smo se smijali.Poslije škole smo se Ivana; Vedrana, Mersiha, Aida, Jasmina i ja slikale. Prvo smo se slikale otkačeno u parku, potom ispred katedrale i na kraju u Vijećnici. Bilo je tužno, ali u isto vrijeme interesantno, obilaziti izgorjelu i napola razrušenu Vijećnicu, prolaziti kroz labirinte soba, sjećati se polica sa knjigama ove sarajevske biblioteke, koja je postala zgarište. Posvuda je pepeo, kamenje, komadi zidova, srušeni stubovi... Dogovorile smo se da skupimo lovu i kupimo novi film za slikanje, ali ja ne smijem tražiti mami 2DM.
Poslijepodne sam išla sa mamom na roditeljski, tačnije ona je otišla na roditeljski, a ja sam je čekala ispred škole, gdje su bile još Jasmina A., Sabina B. i još neke cure. Ispostavilo se da mama poznaje roditelje mnogo raje iz mog razreda. Kada smo se vraćale kući, srele smo tetu Gordanu, Ivaninu mamu.
Kada smo prolazili pokraj Druge gimnazije, sve me je nekako podsjetilo na mir. Škola koja je nekako arhitekturom "tipična" škola, opalo lišće ispred, osvijetljen ulaz... Tako mi je u trenutku bilo teško, ne znam zbog čega, osjetila sam neku čudnu nostalgiju! Pitam se kakav bi bio moj život da je ostao mir? Vjerovatno bih sada bila sa svojom rajom, negdje na Grbavici, sretna... Stalno proklinjem rat, čeznem za svojim domom, ali to ništa ne mijenja.... iz dana u dan sve je isto, ako ne možda i gore. Treba nekako sve to pokušati zaboraviti, pokopati uspomene, okrenuti svemu leđa. Obećavam da neću više pisati o Grbavici, niti o nostalgiji i prestat ću da mislim na prošlost. Gledam kamenčiće koje sam uzela sa poda Vijećnice i sama sebi ponavljam: OVO JE STVARNOST. Izgoreno kamenje, izgorene knjige, izgorena prošlost. Sve je pepeo. Možda Vijećnica jednog dana i bude ono što je nekada bila, ali treba da prođu godine i godine. Želim biti daleko od Grada koji više ne liči na sebe; njega ne čine zapaljena Vijećnica i granatirani Sebilj, njega čine raja koje skoro da više i nema. Želim biti daleko od Balkana, gdje je rat svakih pedeset godina. Da li se ovo uopće može nazvati životom?
Dnevnik Utorak, 18.10.1994.
Draga Nađa,
dobila sam rolšue!!! Naravno, odmah sam na rolama išla po hljeb.
Umorna sam, danas smo u školi imali bosanski i latinski.
Odoh pisati svoj roman!
Sinoć sam vidjela Mxxxx, prošao je našom ulicom.
dobila sam rolšue!!! Naravno, odmah sam na rolama išla po hljeb.
Umorna sam, danas smo u školi imali bosanski i latinski.
Odoh pisati svoj roman!
Sinoć sam vidjela Mxxxx, prošao je našom ulicom.
Dnevnik Ponedjeljak, 17.10.1994.
Draga Nađa,
danas (i jučer) samo maštam, maštam, maštam...
Bila sam kod Naide na rođendanu, bile je i Ninela. Pričale smo i bilo nam je lijepo.
Maloprije je dolazila Ivana R. Rekla mi je da se je prebacila u Katoličku školu i da je tamo Ib razred, a Ivana F. IIb. Danas su se slikale za pasoš.
Jučer je, pošto je nedjeljom prilično pust grad, mama došla po mene kod Naide. Kada smo se preko Ciglana vraćale kući, srela sam Mxxxx.Bio je pravo veseo i srdačno se pozdravio.
danas (i jučer) samo maštam, maštam, maštam...
Bila sam kod Naide na rođendanu, bile je i Ninela. Pričale smo i bilo nam je lijepo.
Maloprije je dolazila Ivana R. Rekla mi je da se je prebacila u Katoličku školu i da je tamo Ib razred, a Ivana F. IIb. Danas su se slikale za pasoš.
Jučer je, pošto je nedjeljom prilično pust grad, mama došla po mene kod Naide. Kada smo se preko Ciglana vraćale kući, srela sam Mxxxx.Bio je pravo veseo i srdačno se pozdravio.
Monday, August 22, 2011
Dnevnik Subota, 15.10.1994.
Draga Nađa,
maloprije je na vrata došla djevojčica mojih godina, koja izgleda sasvim pristojno i zamolila da joj dam nešto hrane i odjeće. Rekla je da ima još šestero braće i sestara i da su im roditelji poginuli. Dala sam joj nešto hljeba (ništa drugo nisam mogla naći), košulju, džemper, majicu i male pantalonice. Joj, baš sam se rastužila. Zašto neki ljudi pate više, a neki manje? Zašto se ljudi dijele na bogate i siromašne, a ne na dobre i loše, plemenite i zle? A ja jučer zvocam kako ne volim sarmu i kako neću da je jedem, dok moji vršnjaci nemaju šta jesti i moraju prositi po kućama. Željela bih da imam mnogo novca i da se uključim u UNICEF i pomažem djeci svijeta. Pa bar mi znamo koliko znači kada ti neko pomogne u teškoj situaciji.
Razmišljam o školi.Danas smo imali likovno i tjelesni. Profesor likovnog je HAOS, a i dvije profesorice tjelesnog su super. Dozvoljeno nam je da biramo sport (košarka, odbojka, gimnastika, rukomet, vožnaj biciklom i rolšuanje). Ja sam naravno izabrala rolšuanje. Čas smo imali sa curama iz IVb, nije bilo loše. Dečki imaju odvojeno čas tjelesnog i svog profesora.
Nadir mi je dao još jednu kasetu Metallice ("Ride the Lightning") da presnimim.
Opet smo bili sinoć kod Ivane R.
maloprije je na vrata došla djevojčica mojih godina, koja izgleda sasvim pristojno i zamolila da joj dam nešto hrane i odjeće. Rekla je da ima još šestero braće i sestara i da su im roditelji poginuli. Dala sam joj nešto hljeba (ništa drugo nisam mogla naći), košulju, džemper, majicu i male pantalonice. Joj, baš sam se rastužila. Zašto neki ljudi pate više, a neki manje? Zašto se ljudi dijele na bogate i siromašne, a ne na dobre i loše, plemenite i zle? A ja jučer zvocam kako ne volim sarmu i kako neću da je jedem, dok moji vršnjaci nemaju šta jesti i moraju prositi po kućama. Željela bih da imam mnogo novca i da se uključim u UNICEF i pomažem djeci svijeta. Pa bar mi znamo koliko znači kada ti neko pomogne u teškoj situaciji.
Razmišljam o školi.Danas smo imali likovno i tjelesni. Profesor likovnog je HAOS, a i dvije profesorice tjelesnog su super. Dozvoljeno nam je da biramo sport (košarka, odbojka, gimnastika, rukomet, vožnaj biciklom i rolšuanje). Ja sam naravno izabrala rolšuanje. Čas smo imali sa curama iz IVb, nije bilo loše. Dečki imaju odvojeno čas tjelesnog i svog profesora.
Nadir mi je dao još jednu kasetu Metallice ("Ride the Lightning") da presnimim.
Opet smo bili sinoć kod Ivane R.
Saturday, August 20, 2011
Dnevnik Četvrtak, 13.10.1994.
Draga Nađa,
Upravo sam pročitala knjigu tvoje imenjakinje Nađe Halilbegović "Sarajevsko djetinjstvo ratom ranjeno". Onako, nije loša.
Danas je Vedrani 14.rođendan. Ona je malo mlađa od nas, jer je polagala osmi razred zbog stipendije u Engleskoj koja se je kasnije izjalovila. Nažalost, njeni roditelji insistiraju da se prebaci u Katoličku gimnaziju koja se uskoro otvara u Sarajevu. Prebacit će se i Ivana, Aida, Sabina i najvjerovatnije Senida. Škola je smještena u bivšoj SSK na Mejtašu i svježe je renovirana, zidovi su okrečeni i ima grijanje.
Šta da radim???!!! Tek sam našla društvo, a već svi odoše u novu školu!
Nadir, prijatelj iz razreda, mi je posudio kasetu Metallice "...and Justice for All".
Danas smo se u školi, po običaju, smrzavali. Imali smo čas fizike (kod tete Bere) i historiju (kod Ešrefe Gačanin koju svi zbog mršavosti zovu Tviga).
Tako bih voljela da se dopisujem i upoznajem nove ljude! Voljela bih da završim svoj roman "Stazama mladosti" i da nekada bude objavljen. Merisa kaže da joj se sviđa (ona je moj glavni kritičar).
18:30h Došla nam je struja u 15h, super! Gledala sam film na Hayatu "Bočni udarac". Glavni lik ima petnaestak godina i super izgleda. Sušim kosu, maloprije sam se kupala. Počela sam čitati "Demjana", super je.
Upravo sam pročitala knjigu tvoje imenjakinje Nađe Halilbegović "Sarajevsko djetinjstvo ratom ranjeno". Onako, nije loša.
Danas je Vedrani 14.rođendan. Ona je malo mlađa od nas, jer je polagala osmi razred zbog stipendije u Engleskoj koja se je kasnije izjalovila. Nažalost, njeni roditelji insistiraju da se prebaci u Katoličku gimnaziju koja se uskoro otvara u Sarajevu. Prebacit će se i Ivana, Aida, Sabina i najvjerovatnije Senida. Škola je smještena u bivšoj SSK na Mejtašu i svježe je renovirana, zidovi su okrečeni i ima grijanje.
Šta da radim???!!! Tek sam našla društvo, a već svi odoše u novu školu!
Nadir, prijatelj iz razreda, mi je posudio kasetu Metallice "...and Justice for All".
Danas smo se u školi, po običaju, smrzavali. Imali smo čas fizike (kod tete Bere) i historiju (kod Ešrefe Gačanin koju svi zbog mršavosti zovu Tviga).
Tako bih voljela da se dopisujem i upoznajem nove ljude! Voljela bih da završim svoj roman "Stazama mladosti" i da nekada bude objavljen. Merisa kaže da joj se sviđa (ona je moj glavni kritičar).
18:30h Došla nam je struja u 15h, super! Gledala sam film na Hayatu "Bočni udarac". Glavni lik ima petnaestak godina i super izgleda. Sušim kosu, maloprije sam se kupala. Počela sam čitati "Demjana", super je.
Srijeda, 12.10.1994.
Draga Nađa,
Jutros sam se probudila u pet sati i nisam znala šta da radim! Onda sam skontala da imamo struju ( u posljednje vrijeme dolazi svako drugo veče od 12 a.m.-7 a.m). Ivane su depresivne, Merisa svađalački raspoložena ovih dana. Palo mi je na pamet da napravim neki otkačeni scenario za neku predstavu?! Puna sam nekih ludih ideja.
Inače,danas smo imali matematiku kod lude Šerife, zaista je strašna. Tschus!
Jutros sam se probudila u pet sati i nisam znala šta da radim! Onda sam skontala da imamo struju ( u posljednje vrijeme dolazi svako drugo veče od 12 a.m.-7 a.m). Ivane su depresivne, Merisa svađalački raspoložena ovih dana. Palo mi je na pamet da napravim neki otkačeni scenario za neku predstavu?! Puna sam nekih ludih ideja.
Inače,danas smo imali matematiku kod lude Šerife, zaista je strašna. Tschus!
Dnevnik Utorak, 11.10.1994.
Draga Nađa,
upravo smo mama i ja završile radnu kaciju istrebljivanja insekata iz kuće. Naime, otkrili smo da u vreći sa humanitarnim makaronima žive "žišci", tako da smo sve makarone (od kojih je dio bio "izglodan") morali baciti!
Danas je u školi bilo dobro - imali smo čas bosanskog (radili pismeni sastav "Prvi susret sa Prvom gimnazijom") i njemački (pisanje i izgovor). Sabina B. iz razreda mi je rekla da joj ličim na Pipi Dugu Čarapu.
Poslije sam pokušavala organizovati razred i podići revoluciju da osvojimo teritoriju školskog Kluba Premiere (kojim vladaju treći i četvrti razredi), ali su nas na samom ulasku izbacili riječima "Marš vani, puteri!".
Iz škole sam se vraćala sa Senidom, Vedranom i Mersihom. Pričale su o nekim dečkima iz četvrtih razreda.
Upravo me je mama napala što sam u majici kratkih rukava. Revala sam ko kreten.
upravo smo mama i ja završile radnu kaciju istrebljivanja insekata iz kuće. Naime, otkrili smo da u vreći sa humanitarnim makaronima žive "žišci", tako da smo sve makarone (od kojih je dio bio "izglodan") morali baciti!
Danas je u školi bilo dobro - imali smo čas bosanskog (radili pismeni sastav "Prvi susret sa Prvom gimnazijom") i njemački (pisanje i izgovor). Sabina B. iz razreda mi je rekla da joj ličim na Pipi Dugu Čarapu.
Poslije sam pokušavala organizovati razred i podići revoluciju da osvojimo teritoriju školskog Kluba Premiere (kojim vladaju treći i četvrti razredi), ali su nas na samom ulasku izbacili riječima "Marš vani, puteri!".
Iz škole sam se vraćala sa Senidom, Vedranom i Mersihom. Pričale su o nekim dečkima iz četvrtih razreda.
Upravo me je mama napala što sam u majici kratkih rukava. Revala sam ko kreten.
Dnevnik Ponedjeljak, 10.10.1994.
Draga Nađa,
Sjedim u svojoj sobici, koju sam malčice preuredila, tako da sada super izgleda! Jedem čokoladu i pišem dnevnik. Danas je bio prilično naporan dan. Bila sam u školi, imali smo dva časa: engleski i latinski. Dugo smo Aida K, Džana i ja lutale po zgradi škole tražeći učionicu br 31 u koju su smjestili naš razred. Na kraju smo slučajno sreli drugaricu iz razreda, Alicu, koja nam je pokazala put. Nastupilo j eopće upoznavanje. Osim navedene tri djevojke, u razredu su još dvije Ivane, dvije Vedrane, dvije Sabine, dvije Aide, Senida, Mersiha, Darija, Anesa, Nađa, Azra, Amela, Muamera, Jasmina, Berina, Dženana, Saida, Lela i pet veoma "ljupkih" frajera, koji se ponašaju kao da su prvačići u osnovnoj. Čas latinskog nam je držala direktorica škole, Zlata Bukvić. Poslije nastave smo u holu sreli Nadžidu, Naidu K., Ninelu, Irmu i Naidu B.
Senida, Aida, Sabina, Ivana, Mersiha, Vedrana i ja smo hodale po gradu. Tokom šetnje po Starom gradu smo počele raspravljati o politici (vrlo žučno) i gluposti postojanja nacionalnih stranaka. Tako smo žestoko raspravljali, da su se ljudi na ulici okretali. Sve smo otprilike bile istog mišljenja. Najvatrenije smo bile Vedrana i ja. Inače, Vedrana je skroz super, slažemo se što se tiče stavova ne samo o politici već i o drugim stvarima (prijateljstvo, ljubav, putovanja, dopisivanje...). Obišle smo krug oko Vijećnice i potom se vratile sve na Koševsko. Usput smo kod tunela srele Mxxxx.
Danas sam doživjela jedno malo razočarenje, zamalo na sred ulice nisam počela plakati. Naime, u Ul.Vase Miskina sam opazila grupu momaka i među njima prepoznala Adisa, mog prijatelja sa Grbavice. Prišla sam mu, podsjetila ga na garaže, našu raju.... Zamisli, nije me se sjetio!!! Toliko druženja, vožnji biciklom, zezanja! On je to sve zaboravio! Meni je na Grbavici bilo toliko lijepo i tada sam bila tako sretna i bezbrižna da to nikada ne mogu zaboraviti. Stalno sanjam Grbavicu i svoje prijatelje, baš sam nedavno sanjala i Adisa. Kako je to čudno da se ljudi ne sjete!
Sjedim u svojoj sobici, koju sam malčice preuredila, tako da sada super izgleda! Jedem čokoladu i pišem dnevnik. Danas je bio prilično naporan dan. Bila sam u školi, imali smo dva časa: engleski i latinski. Dugo smo Aida K, Džana i ja lutale po zgradi škole tražeći učionicu br 31 u koju su smjestili naš razred. Na kraju smo slučajno sreli drugaricu iz razreda, Alicu, koja nam je pokazala put. Nastupilo j eopće upoznavanje. Osim navedene tri djevojke, u razredu su još dvije Ivane, dvije Vedrane, dvije Sabine, dvije Aide, Senida, Mersiha, Darija, Anesa, Nađa, Azra, Amela, Muamera, Jasmina, Berina, Dženana, Saida, Lela i pet veoma "ljupkih" frajera, koji se ponašaju kao da su prvačići u osnovnoj. Čas latinskog nam je držala direktorica škole, Zlata Bukvić. Poslije nastave smo u holu sreli Nadžidu, Naidu K., Ninelu, Irmu i Naidu B.
Senida, Aida, Sabina, Ivana, Mersiha, Vedrana i ja smo hodale po gradu. Tokom šetnje po Starom gradu smo počele raspravljati o politici (vrlo žučno) i gluposti postojanja nacionalnih stranaka. Tako smo žestoko raspravljali, da su se ljudi na ulici okretali. Sve smo otprilike bile istog mišljenja. Najvatrenije smo bile Vedrana i ja. Inače, Vedrana je skroz super, slažemo se što se tiče stavova ne samo o politici već i o drugim stvarima (prijateljstvo, ljubav, putovanja, dopisivanje...). Obišle smo krug oko Vijećnice i potom se vratile sve na Koševsko. Usput smo kod tunela srele Mxxxx.
Danas sam doživjela jedno malo razočarenje, zamalo na sred ulice nisam počela plakati. Naime, u Ul.Vase Miskina sam opazila grupu momaka i među njima prepoznala Adisa, mog prijatelja sa Grbavice. Prišla sam mu, podsjetila ga na garaže, našu raju.... Zamisli, nije me se sjetio!!! Toliko druženja, vožnji biciklom, zezanja! On je to sve zaboravio! Meni je na Grbavici bilo toliko lijepo i tada sam bila tako sretna i bezbrižna da to nikada ne mogu zaboraviti. Stalno sanjam Grbavicu i svoje prijatelje, baš sam nedavno sanjala i Adisa. Kako je to čudno da se ljudi ne sjete!
Dnevnik Nedjelja,09.10.1994.
Draga Nađa,
Evo nas u novom ruhu - ovu slatku svesku sam, uz još mnoštvo raznih drangulija, dobila sinoć od tetke Lele. Maloprije sam išla po hljeb. Lijep je, sunčan i prohladan dan. Mama i tata popravljaju prozore, tj postavljaju nove folije na prozor u mojoj sobi. Tata je obećao da će me upisati u Muzičku školu - to je moja dugogodišnja želja. Divno! Sinoć smo bili kod Ivane R. (Ivana F., Selma, Maida i ja). Zezale smo se i pijuckale (gruzijski) čaj. Od kako je zahladilo, uglavnom se sastajemo kod kuće.
Dolazio je Jacin muž Anes iz Zenice- bio je vrlo kratko, samo je popio kafu i otišao, ali nam je donio svašta od klope.
Sutra počinje škola. Brrrrrrr!
19:39h Sjedim za stolom u dnevnoj sobi, skinula sam sočiva, svijeća dogorijeva i jedem kolač. Maloprije sam došla kući - bila sam kod Ivane R. sa Ivanom F. i Merisom (njena zgrada ima struju, naša ne). Slušale smo Beatlese, Azru i Đoleta Balaševića. Sasvim kratko je bila i Sabina S. Plesali smo, pjevali i zezali se - kao pravi tinejdžeri! Gledale smo kraj filma "Vidi ko mi kaže 3". Stalno smo vrtili Balaševu pjesmu "Olelole". Ta me pjesma podsjeća na Gorana iz zgrade na okuci koji ju je stalno svirao (a koji mi je rekao da ličim na Janis Joplin). Međutim, uz "Malu garavu" i "Citron pesmu" smo toliko vrištale i plesale da su se susjedi počeli žaliti. Enko (koji živi u stanu ispod) se izderao na Ivanu i prepali smo se da je ne prijavi roditeljima (kojih nije bilo u kući), pa smo smanjili ton. Osnovali smo grupu koja se zove "Žalimo normalne". Super nam je bilo. Kada smo plesali uz Beatlese, nekako sam se vratila u prošlost (60te, 70te). Ne znam zašto me to čini nostalgičnom. Drma me trema zbog škole. Doviđentos!
Evo nas u novom ruhu - ovu slatku svesku sam, uz još mnoštvo raznih drangulija, dobila sinoć od tetke Lele. Maloprije sam išla po hljeb. Lijep je, sunčan i prohladan dan. Mama i tata popravljaju prozore, tj postavljaju nove folije na prozor u mojoj sobi. Tata je obećao da će me upisati u Muzičku školu - to je moja dugogodišnja želja. Divno! Sinoć smo bili kod Ivane R. (Ivana F., Selma, Maida i ja). Zezale smo se i pijuckale (gruzijski) čaj. Od kako je zahladilo, uglavnom se sastajemo kod kuće.
Dolazio je Jacin muž Anes iz Zenice- bio je vrlo kratko, samo je popio kafu i otišao, ali nam je donio svašta od klope.
Sutra počinje škola. Brrrrrrr!
19:39h Sjedim za stolom u dnevnoj sobi, skinula sam sočiva, svijeća dogorijeva i jedem kolač. Maloprije sam došla kući - bila sam kod Ivane R. sa Ivanom F. i Merisom (njena zgrada ima struju, naša ne). Slušale smo Beatlese, Azru i Đoleta Balaševića. Sasvim kratko je bila i Sabina S. Plesali smo, pjevali i zezali se - kao pravi tinejdžeri! Gledale smo kraj filma "Vidi ko mi kaže 3". Stalno smo vrtili Balaševu pjesmu "Olelole". Ta me pjesma podsjeća na Gorana iz zgrade na okuci koji ju je stalno svirao (a koji mi je rekao da ličim na Janis Joplin). Međutim, uz "Malu garavu" i "Citron pesmu" smo toliko vrištale i plesale da su se susjedi počeli žaliti. Enko (koji živi u stanu ispod) se izderao na Ivanu i prepali smo se da je ne prijavi roditeljima (kojih nije bilo u kući), pa smo smanjili ton. Osnovali smo grupu koja se zove "Žalimo normalne". Super nam je bilo. Kada smo plesali uz Beatlese, nekako sam se vratila u prošlost (60te, 70te). Ne znam zašto me to čini nostalgičnom. Drma me trema zbog škole. Doviđentos!
Monday, August 8, 2011
Saturday, August 6, 2011
Dnevnik Subota, 08.10.1994.
Draga Nađa,
Evo pišem lektiru („Antigonu“).
Svašta se nešto izdešavalo, pa da krenem sa servisnim informacijama:
- Plin, kao i prošle godine, sada dolazi samo noću
- Imali smo struju sinoć od 24h do 7h ujutro
- Užasno je hladno i već dva dana hodam u đubretarcu
A sada, najvažniji događaj: naime, jučer je neko pokucao na vrata oko četiri i petnaest tako snažno da sam odmah pomislila na vojnu policiju ili nekog njima sličnog. Kada sam otvorila vrata, zamalo se nisam onesvijestila: pred vratima je stajao Mxxxx! Došao je kod Omera, da se razmijeni za romane, jer je njegov brat bolestan. Omera nije bilo kod kuće, tako da sam ga ja primila. Njemu je bilo kao neugodno i izvinjavao se je što ja moram donositi romane i sl. Tada je došao tata, sav u čudu. Kada je Mxxxx otišao, pitala sam tatu da li mogu ići danas u pozorište. Rekao je „Samo ako ćeš sa Mxxxx! Jao i ti si zaljubljena u onog kretena!“. To je sada glavna zezancija: na sve što ih pitam, odgovore mi „Da, ako će i Mxxxx“.
Ja sam otišla u Narodno pozorište sa Ivanama, Merisom i Andreom. Bio je koncert Gudačkog kvarteta K.teatra 55 i „Bolero“. Bilo je dobro, osim što su na „Boleru“ nedostajale dvije balerine. Kada se je koncert završio, već je vani bio mrak. Vidjevši upaljenu uličnu rasvjetu u Titovoj, poželjeli smo da se ne vratimo kući. Bilo je tako lijepo i romantično!
15:25h Danas su sa brda pucali na tramvaj. Mnogo je ljudi poginulo i ranjeno.
Dnevnik Četvrtak, 06.10.1994.
Draga Nađa,
strašno je hladno. Jučer smo počeli nositi zimske jakne. Nisam izlazila, jer se mama i tata plaše da se ponovo ne prehladim. Bile su kod mene Merisa, dvije Ivane i Selma.
Moram pisati lektiru.
Nagovaram mamu da nam napravi bombice.
Za četiri dana nastava! Buaaaaaaa!!!
Dnevnik Srijeda, 05.10.1994.
Draga Nađa,
A sada malo muzike! (pošto nema nikakvih vijesti osim što kiša pada i što su sinoć u neka doba nekakvi manijaci šteketali iz mitraljeza u zrak). Omer i ja ovih dana neprestano pjevamo „Black Hole Sun“ pjesmu od Soundgarden.
„Black hole sun
Wont' you come
And wash away the rain
Black hole sun,
Won't you come
Won't you come“
Također nam je na repertoaru i Nirvanina pjesma „Smells Like Teen Spirit“ od koje znamo samo melodiju, ali ne i tekst.
U nedjelju smo imali struju od 08-14:30h. Gledala sam film „Gospodin Dadilja“ i MTV. Stomak me je toliko jako bolio da sam morala popiti tabletu za ublažavanje bolova.
No, rekla sam da je tema muzika i tako će i da bude!
Ovakva je situacija na European Top 20:
20.GUN „WORD UP“
19.R.E.M. „WHAT'S THE FREQUENCY, KENNETH?“
18. REDNEX „COTTON EYE JOE“
17.SOUND GARDEN „BLACK HOLE SUN“
16.KYLIE MINOGUE „CONFIDE IN ME“
15.BC-52'5 „(MEET) THE FLINGSTONES“
14. PRINCE ITAL JOE F.MARKY MARK „LIFE IN THE STREETS“
13.BIG MOUNTAIN „BABY, I LOVE YOUR WAY“
12.STILTSKIN „INSIDE“
11.THE PRODIGY „(NO GOOD) START TO DANCE“
10.LUTHER WANDROSS&MARIAH CAREY „ENDLESS LOVE“
9.WIGHTFIELD „SATURDAY NIGHT“
8.THE GRID „SWAMP THING“
7.SNAP „WELCOME TO TOMORROW (ARE YOU READY)“
6.WARRE G 'N NATE DOG „REALITY“
5. YOUSSON'N DOUR WITH NENEH CHERY „7 SECONDS“
4.BOYZ ii MEN „I'LL MAKE LOVE TO YOU“
3.MO-DO „EINS, ZWEI, POLIZEI“
ILI CHRIS DE BURGH „BLOND HAIR, BLUE EYES“
2.WET WET WET „LOVE IS ALL AROUND“
1.ALL 4 ONE „I SWEAR“
Mama i tata su se upravo naljutili na mene zato što sam dala maloj Melihi karticu za UNPROFOR-ski ručak. Mrzim ga!
Imam tri debilne bubuljice na licu.
Dnevnik Ponedjeljak, 03.10.1994.
Draga Nađa,
danas sam upoznala svoj razred, koji nije tako loš i razrednicu. Puna sam utisaka. Sinoć zbog uzbuđenja nisam mogla zaspati!
Cijelo veče smo bili kod Ivane R. Na rođendanu. Ludirali smo se i bilo je pravo! Smijali smo se, pjevali, plesali, skakali, igrali „flaše“ i ispunjavali psiho-testove. Imali smo struju, tako da je muzika treštala do daske.
Dnevnik Petak, 30.09.1994.
Draga Nađa,
danas su kod mene bile Naida i Ninela. Pričale smo nekih dva-tri sata, ali to nije dovoljno da nadoknadi izgubljenih dvije i pol godine. Tako sam im se iskreno obradovala, tako mi je bilo drago što su tu! Otišle smo skupa kod Ninine majke, pokazala nam je njene slike. Nina je u Italiji i ide tamo u školu, lijepo joj je.
U školi su izašli spiskovi za odjeljenja: ja sam Iarazred i sa mnom suu odjeljenju Ivana R., Sabina, Aida K. i Senida.
Dnevnik Četvrtak, 29.09.1994.
Draga Nađa,
Imamo struju!!! Jutros smo dobili i vodu! Super je!
Kod mene nema ništa novo. Slabije izlazim, jer sam još uvijek bolesna. Čitam neke dosadne ljubavne knjige.
U ponedjeljak sam išla do škole. Navodno nam počinje nastava u slijedeći ponedjeljak. Iz škole smo otrčale na Akademiju scenskih umjetnosti, gdje je bio prijemni ispit. Tu smo se kratko zadržale i vratile kući.
Tata me je prije par dana pitao zašto sam stalno nezadovoljna i zašto ne volim Koševsko brdo, kada mi je ono pružilo dom? Objasnila sam mu da riječ „dom“ znači više od „krova nad glavom“ i da je moj jedini dom ostao na Grbavici.
Dnevnik Nedjelja, 25.09.1994.
Draga Nađa,
Sinoć se je pomjerio sat na zimsko vrijeme. Bolesna sam, šmrcam, ne mogu disati na nos, sve me boli. Dobila sam danas na poklon veliki ilustrirani englesko-engleski časopis, pa ga listam. Divan je!
Dobila sam i cipelice sa kockastom petom-direktno iz šezdeset i neke! Pobudalila sam za stilom 60.tih!
14:53h Potpuno sam zaboravila da ti kažem glavnu vijest: mama i tata su jučer po prvi put od početka rata u mom prisustvu razgovarali o tome kako nas treba izmjestiti iz Sarajeva i kako ovdje više nema života. Dobro su skontali! Ja zaista ne mogu više da živim u ratu!
Tata kaže da je neki čovjek na pijaci rekao svojoj ženi „Jo' bona, pa ti ovdje stalno OSTAJIVAŠ!“ Pa gdje nađe taj trajni glagol!?! Nažalost, on nije jedini. Oko sebe stalno slušam riječi: „famalija“, „vešova“, „keksova“, „vuču“, „porezivao sam se“, „razumite li“ i sl Najveći je fazon bio kada je prošle godine komšinici Safeti došao zemljak u posjetu i zvao ju je ispod balkona. Ona ga je pozvala da uđe, a on joj je odgovorio „Ne mogu sada dolaaaziti, USKRAĆENO mi je vrijeme!“ Ha-ha-ha!
Jedva čekam kada će početi nastava, nadam se da u mojoj školi neće biti ovakvih situacija.
17:35h Bila sam kratko vani sa dvije Ivane i Asimom. Sreli smo Alena – stao je kratko sa nama. Komentarisao je moj imidž.
Sunce je zašlo, uskoro će se smračiti. Šta da radim???! Struje nažalost nema i ko zna kada će doći. Tako bih željela putovati, upoznavati nove ljude! Kada smo vani, Ivane, Merisa i ja često maštamo o tome kako ćemo otići negdje daleko-svaka od nas u neku drugu daleku zemlju, i onda ćemo se dopisivati, slati jedna drogoj slike i sastajati se u nekim dalekim gradovima.
Dnevnik Četvrtak, 22.09.1994.
Draga Nađa,
Upravo sam došla kući sa vode. Ivana i ja smo išle na Komandu. Donijela sam 10 litara i usput uspjela probušiti jedan od kanistera (srećom na vrhu). Bilo mi je manje teško nego prošli put, jer sam sada kanister stavila u svoj prijeratni ruksak (koji mi je mama donijela sa Grbavice), a koji za razliku od tatinog manje žulja. U Totovoj smo sreli Mxxxx. Izgledao je kao stari olinjani kontejnerski mačak. Rekao je samo „Ćao“ i prošao. Poslije smo Ivana i ja stale na stepenicama Prve gimnazije da se odmorimo, kada se je on ponovo pojavio. Išao je sa Obale i izgledao sav nekako izgubljen. Zastao je, pitao nas je li to naša škola i produžio dalje. „Možda se drogira“, rekla je Ivana. Ja sam se uplašila i zamalo rasplakala na sred ulice.
Svake večeri sanjam onog Alenovog druga koji se je ubio, iako ga uopće nisam poznavala. U snu svaki put ponovo umire. Nekada ima Mxxxx lice, nekada nečije drugo.
Ponovo sam, nakon duže vremena, počela grckati nokte.
16:45h Maloprije sam ponovo došla sa vode. Ivana i ja smo donijele svakoj po 35 litara vode. Skakale smo od radosti što smo tako složne, što smo sve uspjele brzo napuniti i donijeti.
Na šta moj život liči? Na teglenje vode po pet puta dnevno, bez struje i plina, sa stalnom zebnjom da će pasti granata, opaliti snajper ili zalutati metak? Zar ovo da zovem srećom? Da se veselim što Edinina kolica dobro vuku velik teret, što su kvalitetna, mada pomalo teška? Jadna mi je ta sreća.
Tako se grozno osjećam! Zašto moji najbliži moraju biti ugroženi???
Dnevnik Srijeda, 21.09.1994.
Draga Nađa,
prvo je vedro jutro u posljednjih desetak dana. Prohladno je i miriše na zimu. Nema struje, nema vode, nema plina, nema hljeba. Sinoć sam došla kući ranije, jer je jako hladno, a ja kašljem još uvijek.
17:42h Sjedim na krevetu i plačem. Razmišljam o Grbavici, garažama, svojoj raji... HOĆU KUĆI!!! Moja čežnja za onim što je prošlo je svakim danom sve veća. Živim za dan kada ću ponovo biti sa svojim prijateljima i da ćemo nastaviti život na mjestu gdje je naše djetinjstvo prekinuto, surovo ubijeno, tamo gdje su ostali naši snovi, sreća i nada.
Nekada se pitam zašto su uopće izmišljene nacije? Zašto je neko bolji ili gori ako se njegov otac ili majka zovu drugačije?
Maloprije sam se posvađala sa roditeljima, jer je mama rekla tati tajnu koju sam joj jučer otkrila (da mi se sviđa Mxxxx), pa me je zvao na „raport“. Ja sam se naljutila, a oni su pogoršali situaciju tako što su me gledali sažaljivo i nazvali „našom malom pubertetlijkom“.
Dnevnik Ponedjeljak, 19.09.1994
Draga Nađa,
Vani je prava zimska atmosfera. Dimnjak je zapušen, tako da je cijeli stan ispunjen dimom. Ruke su mi hladne kao led. Jutros su mi bile Sabina i Ivana R.-pričale smo o jučerašnjoj predstavi . Saznali smo da Mxxxx ima djevojku i da je u pitanju vrlo ozbiljna veza.
Za ručak je bio takozvani burek koji je imao ukus Jekoderm masti.
Dnevnik Nedjelja, 18.09.1994.
Draga Nađa,
mrtva sam umorna! Zavalila sam se na kauču i nešto kobajagi piskaram. Jutros smo Merisa, Ivane i ja u 8h išle na Komandu po vodu – donijela sam 15l (kanister od 5l u ruksaku na leđima i po jedan u ruci). Jedva sam došla do kuće! Zastajala sam na svakom koraku. Čim smo stigli, bacila sam kanistere, okupala se, presvukla i otišla sa Ivanama u Kamerni. Dječica su to jako lijepo spremila i bili su simpa. Sabina i ona Selma iz „Kose“ su bile labudice i plesale djelić Labudovog jezera. Kada smo izašle iz Kamernog, padala je kiša. Bila sam se obukla totalno hipi: siva košulja, marama oko vrata, bermude, smajli privjesak, lenonke. Dogovarali smo se da danas idemo skupa sa Elvirom i Kenanom po vodu, jer oni imaju KOLICA, ali je Elvir izjavio „Neću da se brukam sa Selmom po gradu“. Ha-ha-ha! To je vic godine!
17:35h Posvuda odjekuju zvuci pješadijskog oružja praćeni detonacijama granata. Dugo nisam čula ovaj dobro poznati ODVRATNI JEZIVI PARAJUĆI zvuk granata i drugog oružja. FUJ! Mrzim rat! Neki kažu da se borba vodi na Vrbanja mostu. Ne mogu vani.
P.S.Nema struje, nema vode, nema plina, nema hljeba, pa evos e još i puca! Baš je apsurdna ova slika na prethodnoj strani (Garfield „Make Lunch not War“). Nisam više sposobna da mislim. RAT, SMRT, PUCNJAVA... bude se me višemjesečnog lijepog sna i ponovo kucaju na vrata Sarajeva. ODVRATNO JE! Osjećam onaj idiotski strah. GROZNO!
Monday, August 1, 2011
Dnevnik Subota, 17.09.1994.
Draga Nađa,
upravo sam se vratila sa Bistrika gdje sam išla sa Ivanama i Merisom po vodu. Donijela sam (čak!) 10 litara! Bila je užasna gužva i na Komandi i kod crkve, tako da smo morali ići na Pivaru. Srele smo Naidu i Lejlu. Na Pivari nas je crijevo sa vodom potpuno isprskalo i sve smo bile mokre do goel kože. Užasno smo se umorile noseći vodu do kuće (još su one imale po 15l), morale smo zastati i odmoriti se svakih 5 metara. Svi kažu „I to mi je neki život! Zašto da idem na Bistrik i teglim vodu? Zašto nemam struju ni vodu ni plin ni hljeb?“. Međutim, odlazak po vodu je, iako mučan, nekako specifičan. Takvo zadovoljstvo nemaju ljudi u Parizu, Londonu ili Zagrebu (nisam samo ironična, zaista tu ima istine).
Grad se je promijenio. Tako je malo one prave, stare, dobre, sarajevske raje po kojoj je ovaj Grad bio poznat. Naravno da bih voljela da je sada mir i da imamo normalan život, izlaske, svoje fazone. Ali, pokušavam u ovaj jad da unesem nešto lijepo i da uživam u onome što imam.
Najviše volim boraviti u svojim svjetovima, izgubljena u mašti, u druženju sa likovima koje sam sama izmislila, ili sa stvarnim likovima kojima ja dam neke osobine koje možda i nemaju.
Istinski mi je lijepo samo kada sanjarim.
Dnevnik Utorak, 13.09.1994.
Draga Nađa,
večeras sam išla prema Brodskoj ulici, sva pokisla i upravo posvađana sa ukućanima, kad sretoh Mxxxx! Pozdravio se i sačekao me je da priđem. „Gdje si pošla?“, upitao me je. Skupa smo se zaputili i on je rekao „Taman da me otpratiš do kuće“ i nasmijao se. „Uh, što si bistar“, odgovorila sam mu. Pričali smo o vojsci, o Alenu, trenutnim dešavanjima u gradu. Rekao mi je da mu se sviđa moj stil. Izgledalo je kao u snu! On je bio neobrijan i neuredan...ali ipak sladak! Ja sam jako teško disala i plašila sam se da ću se onesvijestiti.
Dnevnik Ponedjeljak, 12.09.1994.
Draga Nađa,
upravo sam slušala onu Tifinu pjesmu „Grbavica“ i rasplakala se. Tako je teško biti izbjeglica, živjeti u kućama koje ne pripadaju tebi, okružen potpuno stranim ljudima, gdje si uvijek uljez. Često sa kraja naše ulice gledam Grbavicu i tako snažno čeznem za njenim ulicama, za svojom sobom, svojim prijateljima. Ponekad zamišljam da imam krila i da mogu preletjeti preko Miljacke.
Nikako ne mogu da osjetim sreću. Nasmijem se šalama, obradujem kada vidim Mxxxx ili čujem neku dragu pjesmu. Ali nikada nisam SRETNA. Za mene je sada jedino što mi zaista može pričiniti radost povratak svojoj kući. Pitam se da li se i druge izbjeglice tako osjećaju? Da li su ikada sretni? Zbog toga se dobro razumijem sa Nerom ili drugim ljudima koji su morali pobjeći iz svog doma.
Napravila sam hipi -privjesak od glinamola i obojila ga temperama, te zakačila na kožicu. Svi su me pitali šta to predstavlja i čudili se zašto ga nosim oko vrata.
Nera mi je rekla da su pokupili Alena, kao i drugu mušku raju u vojsku i da moraju ići na obuku za rukovanje oružjem na Bjelave. Grad postepeno ostaje bez muškaraca. Oni ili odlaze iz ovog pakla ili su na liniji, potpuno ludi i uplašeni, odaju se drogama ili umiru. Nažalost, ima i onih kojima ovakav užasan život postaje prevelika odgovornost i teret i izvršavaju samoubistva. Šta reći poslije toga? Da li će ovdje iko ostati normalan? Veoma su rijetki ljudi kojima ovih dana ništa ne nedostaje, kojima su svi članovi porodice živi i u jednom komadu, koji su kod svoje kuće, a pritom imaju dovoljno hrane, struje i vode. Ponekad sam tako ljubomorna na njih.
Upravo je dispečer Alija ušao u trafo-stanicu da nam isključi struju.
P.S. Danas smo dobili od tete Tanje iz Londona paket sa kozmetičkim proizvodima. Svidjelo mi se je da vodim računa o svom izgledu.
Dnevnik Subota, 10.09.1994.
Vrijeme prolazi, svakim slijedećim danom sam sve starija, što je užasno.
Pokušavam izgraditi neki svoj stil oblačenja, neku mješavinu šezdesetih i devedesetih, nešto što drugi nemaju.
Ivane i ja smo išli gledati „Sarajevske skice“ sinoć u 18h. Predstava je kasnila, jer nije bilo struje. Predstava je super. Poslije smo obišle krug po gradu, otišle smo pred Akademiju (gdje je bio koncert). Kada smo se vratile na Titovu, bila je ugodna noć i radila ulična rasvjeta. Sve tako podsjeća na mir!
Morale smo, nažalost, trčati kući. Došla sam sva „u goloj vodi“, a starci su srećom bili raspoloženi i jedino pitanje je bilo „Kakva je predstava?“. Ostala sam još sat vremena ispred zgrade.
Jučer kada smo krenuli u Kamerni, došla je Ivana R.do mene i rekla mi je kako Alen sjedi ispred „Civilne zaštite“ i plače. U tom sam trenutku jako željela otići da ga utješim, ali nisam, jer mi je bilo neugodno.
Dnevnik Četvrtak, 08.09.1994.
Draga Nađa,
imamo struju i ja slušam radio. Maloprije sam gledala film „Bosanci“ koji je napisao i režirao Mike Kirsch. Film je haos. Skontala sam da smo mi Sarajlije neka posebna rasa, gostoljubivi i neobični, nekako drugačiji.
Odlučila sam da napišem knjigu (napisala sam već 58 strana), nadam se da će ličiti na nešto.
Jučer sam u dva navrata bila u gradu: prvi put sam išla sa mamom u kupovinu, a drugi put da gledamo predstavu u Kamernom „Tetovirana ruža“. Bilo nas je mnogo i izgledali smo kao stado ovaca. Dovukli smo se nekako do Kamernog i tamo sreli Mxxxx. Nekako se sve vrijeme podlo smijuljio, baš me je nervirao. Bilo je veoma sparno i zagušljivo, a ja bolesna, stiješnjena između ljudi dva puta većih od mene-mislila sam da ću umrijeti! Nakon pola sata čekanja su nam rekli da je predstava otkazana.
Izlazak na svjež zrak je još više pogoršao moju glavobolju.
Neraspoložena sam i plašim se da ću opet večeras imati noćne more.
Mrzim rat! Da nije rata,s ada bih bila na Grbavici sa svojom rajom i skupa bismo izlazili na Obalu. Hoću kući!!!!
Trebao bi u Sarajevo doći Papa Ivan Pavao II, grad je izlijepljen posterima sa njegovim imenom.
Dnevnik Srijeda, 07.09.1994.
Draga Nađa,
Ležim u krevetu i ne mogu se pomjeriti. Maloprije sam se probudila, nos mi je zapušen, grlo me boli i loše sam spavala...
Neko je vani pustio pjesmu „Draga moja BiH“.
Sinoć sam bila vani sa Ivanom F. I Nerom. Bilo nam je jako lijepo. Pričale smo o čiso ženskim stvarima.
Muška raja su smislila totalno lud fol: premaskirali su Kiću i Nikolina (koji imaju dugu kosu i gracilne su građe) u žene i odveli su ih u UNPROFOR. Kažud a su se Egipćani totalno popalili i izvukli po 50 dolara. Ovi su pokupili pare i otišli, ostavivši ih bez ispunjenja želje.
Mama je (srećom) bolje.
Svi me nerviraju. Prave su bebice.
Dnevnik Utorak, 06.09.1994.
Draga Nađa,
užasno se osjećam, i to iz više razloga: naime mama je jako slaba. Malaksala je, ima glavobolju, osjeća mučninu i bol u sljepočnicama. Tako se plašim! Sinoć sam cijelu noć plakala. Strah me je, uznemirena sam, šta da radim??!
Alenov najbolji prijatelj se je ubio. Neki kažu da je to bio nesretan slučaj i da nije imao tu namjeru. Nije još napunio ni osamnaest godina.
Danas sam sa dvjema Ivanama obišla cijeli grad, baš smo se nahodale.
Subscribe to:
Posts (Atom)