Dnevnik Utorak,01.03.1994.

Draga Nađa,
U Sarajevu je pravo proljeće! Izlazim vani u teksas-jakni. Jučer je počela nastava.
Dobila sam od tate naliv-pero na pumpicu.
Sutra idem očnom ljekaru i jako me je strah šta će biti, jer ne vidim ništa, a ne nosim naočale.
Raspremila sam sobicu, napravila svoj radni kutak, sredila knjige i olovke. Ostalo je još samo da zalijepim nove postere.
Jučer je Kenan dok smo bili vani, stavio ruke na moja ramena i tu ih zadržao više nego što je normalno. Ignorisala sam ga, ali me je on nakon toga pokušao poljubiti!?! Srećom, na vrijeme sam se okrenula. Pravi je krkan!
Jučer su NATO-ovi avioni koji čuvaju naše plavetno nebo oborili četiri srpska aviona u blizini Travnika, koji su krenuli da bombarduju ovaj grad. Svi pričaju o tome da će se otvoriti "plavi put" preko mosta Bratstvo i jedinstvo za civile (koji je veza sa Grbavicom). Most je već otvoren za plavce. Nadam se da ću uskoro moći otići svojoj kući!
Posvađala sam se sa roditeljima jer mi ne dozvoljavaju da pozovem dječake na rođendan! Ja sam vrištala i plakala, ali bez uspjeha.
P.S.Počela me je jako interesovati psihologija.
20:40h Vani uz gitaru krešte Mxxxx i Neno. Pjevaju "Slovensku". Srce mi kuca u ritmu 100 otkucaja u sekundi.Aaaaa!

Dnevnik Petak,25.02.1994.

Draga Nađa,
Sjedim u kuhinji, obzirom da se tu nalazi jedina slobodna utičnica. Pokušavam slušati kasetofon, ali on užasno škripi, star je i raskliman. Vjerovatno je jedan od prvih koji su se pojavili na tržištu. Umjesto muzike se čuje samo pištanje i neki čudan šum. A uz to sve-uopće ne funkcioniše dugme "Play"! Tako je to kada imaš posla sa pokvarenim i glupim staromodnim kasetofonom. Što više stoji bez upotrebe, sve više divlja. A nisam ga koristila puna dva mjeseca, jer tako dugo nije bilo struje.
Ovdje su svi zaljubljeni: svi furaju između sebe, grle se, ljube i vole. Problem je jedino što često furaju sa jednima, a vole druge, no to im ne smeta da se ljube pred svima. Ovih dana uglavnom pjevamo uz Asimovu gitaru na stepenicama. Čak nas je snimila i neka strana TV kuća.
Neki dan smo stajali sa Mxxxx i pričali o svemu. Pitao me je o čemu ja pišem u svom dnevniku.
Mama i tata gledaju neki glupi film i komentarišu ga kao mala djeca "Sada će oni ući, zbog plamena" i sl.

Dnevnik Nedjelja, 20.02.1994.

Draga Nađa,
Politička situacija je vrlo napeta. Ultimatum za uklanjanje srpske artiljerije ističe... Danas u 9h počinje "policijski sat" koji će trajati sve do sutra u 16h i kada se NE SMIJE izlaziti iz kuće zbog mogućnosti vazdušnih napada. Uvedene su dežure u haustorima, podrumi se čiste i pripremaju, ruksaci pakuju, deterdženti skupljaju za slučaj hemijskih napada. Baš šteta što ne mogu vani. Merisa i ja smo jutros otišle po hljeb i svratile do Ivane R da uzmemo knjige za čitanje (ako napadi potraju).
Ponovo sam se zaljubila u Mxxxx. Jučer dok sam sanjarila kroz glavu mi je prošla misao: šta ako ga roditelji "ispale" u inostranstvo obzirom da uskoro puni 18 godina???(uh sada ću za njega baš biti beba)

Dnevnik Srijeda,16.02.1994.

Draga Nađa,
13.02. naveče je počeo padati snijeg: padao je cijelu noć i cijeli slijedeći dan dok potpuno nije prekrio Sarajevo. Nažalost, bila sam svega sat vremena vani, jer je bilo strašno hladno. Na vijestima su javili da je to najhladniji dan u ovoj godini, a temperatura je bila oko -10 st C. Međutim, ja se ne bih zvala Selma, da nisam sve to jučer nadoknadila. Cijeli sam dan bila na snijegu! Sankali smo se niz ulicu, a cak sam i SKIJALA! Posudila sam skije od Ivane R. Bile su mi malo velike, ali nema veze. Često se pitam zašto sam baš ja izbjeglica?! Kada pričam prijateljima da sam prije rata imala npr skije - niko mi ne vjeruje! Srećom, na slikama koje je mama donijela sa Grbavice se vidi da sam skijala! Došla je mamina prijateljica i gledali smo slike njene kćerke i unučića koji su itišli u Zagreb. Da vidiš samo kako im je lijepo! Sve kao prije rata! Jedva čekam kada će doći mir i kada će sve biti kao ranije. Tako bih voljela otići iz Sarajeva - na zauvijek, već samo na nekoliko dana, da vidim kako je živjeti negdje drugo. Dosadio mi je rat i želim malo slobode i izobilja!
Upravo sam se posvađala sa mamom i plačem. Ona mene nikako ne razumije! Nije ovo ona glupa fraza svakog "pubertetlije", ovo je zaista tako! 

Dnevnik Utorak,08.02.1994.

Draga Nađa,
Jedem krišku hljeba namazanu nekom pavlakom koju je mama pravila od mliječnog praška. Ovih dana je bilo jako lijepo vrijeme, tako da smo po cijeli dan bili vani. Dečki su igrali košarku, a mi smo igrali gume ("trokuta").
Alen je poklonio Merisi plakat EKV - znaš kako je dobar!!! Kao slika na kaseti "Dum Dum".
Danas je deset godina od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (ZOI '84.). Jutros sam bila tako tužna! Kada pomislim na olimpijadu, moje srce brže zakuca i suze same naviru. Živjelo moje Sarajevo!

Dnevnik Ponedjeljak,07.02.1994.

Draga Nađa,
Probudila sam se prije pet minuta-tačnije, probudila me je sjajna vijest: Butros Butros Gali je odobrio vojnu intervenciju, tj vazdušne napade na srpske artiljerijske položaje! Vijesti još uvijek traju. Samo se govori o vojnoj intervenciji i masakru. Konačan bilans: 66 mrtvih, 197 ranjenih! Dio ranjenika su uspjeli izmjestiti iz Sarajeva. Jučer je bio Dan žalosti. Bila sam vani sa svojom rajom - uhvatilo nas je neko ludilo, valjda od ove napetosti, pa smo se keserili (u prevodu: "smijali se"-ne preglasno, ali glupo i histerično).Sada žurim, jer se moram spremiti da idem po hljeb.

Dnevnik Subota,05.02.1994.

19h Draga Nađa,
Trenutno je sat šutnje kao posljednja počast poginulim građanima. Na Markalama je poginula 51 osoba, a 104 su ranjene! Na Radiju BiH su zvuci masakra. Kod nas su tetka Lela i Itet, pričaju sa mamom i tatom o politici. Kažu da nakon ovog događaja mora doći do vojne intervencije, jer svijet neće dopustiti da nas ubijaju kao golubove. Pokraj mene su "svitac" i svijeća, čitam stripove Alan Ford.Bila sam kod Merise-pošto nismo mogle izaći, stajale smo na njenom balkonu, naslonjene na cijevi za plin i sjećale se ljeta 1992.Ulica je bila pusta, nije odzvanjao smijeh i zvuk košarkaške lopte kao jutros. Da li će sreća ikada doći? Čini mi se da ću poludjeti! Rat, pucnjava, granate, ubijanje...A svijet ništa! HOĆU KUĆI! I WANT TO COME BACK TO MY SWEET HOME! Sve je tako strašno napeto...GIVE PEACE THE CHANCE! Više ne mogu izdržati u Sarajevu. Želim živjeti! I WANT TO LIVE! Samo samo da se ovaj užasni R A T završi! Moram reći da sam danas po prvi put osjetila onaj pravi, istinski strah od granate i ranjavanja. Užas!

Dnevnik Subota,05.02.1994.

15:10h Draga Nađa,
Upravo su na vijestima javili da je pala granata na pijacu Markale (pokraj Tržnice). Poginulo je 50 ljudi!!! Preko 60 ljudi je ranjeno! Osim masakra u redu za hljeb u Ul.Vase Miskina u maju 1992. ovo je najveći od početka rata.U Ž A S!!!!! MRZIM RAT!!!!! ŽELIM MIR!!!! HOĆU KUĆI!!!!!
Srećom kod nas su došli gosti i mama i tata nisu otišli u grad kao što su planirali. Sigurno bi i oni bili na pijaci.

Dnevnik Nedjelja, 30.01.1994.

Mama i tata su otišli kod tetke Lele, Omer, majka i ja smo sami kod kuće. Svitac na stolu nešto žmirka, tako da praktično ne vidim ni rokovnik, a pogotovo slova. Teta Jasmina i čika Eso su danas bili kod nas. Pričali su sa mojim starcima o tome kako smo bili naivni i kako nismo slutili da se sprema rat. Ovaj prokleti rat, koji je na Grbavici počeo mnogo prije nego u ostalim dijelovima grada. Na mojoj dragoj Grbavici! Mama mi stalno govori kako Grbavica više ne liči na sebe, kako su ulice puste, nad njima ostaci izgorenih zgrada, sve je prljavo i pokriveno smećem. Ali ja sam svoje najljepše godine provela tamo! Jedanaest bezbrižnih ljeta i dvanaest predivnih zima! Školsko dvorište, vožnja biciklom do Trga 6.april, rolšuanje ispred Vodoprivrede, igranje lutkicama na dekici u parkiću, garaže, žmira, grizli, "limun i narandža", guma...
Želim da ponovo sjedim u svojoj sobici, da gledam filmove na SVOM videu i čitam SVOJE knjige! Da idem na engleski i ritmiku u Dom pionira "Boško Buha", da skijam na Bjelašnici i kližem na Zetri! O pusti snovi, surova stvarnosti! Zašto moram gledati granate i smrt? Ja mrzim rat!
Danas, kada sam išla sa mamom po brašno u Hane Ozmo, bio je tako divan dan: snijeg koji je napadao, nebo bez oblačka, odsjaj sunca. Sve kao na Bjelašnici! Sankala sam se ujutro sa Selmom i Andreom. Poslijepodne sam izašla sa Ivanom R. i F., Andreom i Selmom, ali se nismo sankali.
Mislim na Grbavicu. Ponekad mi se čini da mogu da dohvatim svoj neboder i uberem ga.
Ja sam samo učenica osmog razreda koja će u martu napuniti četrnaest godina.

Dnevnik Nedjelja, 23.01.1994.

Draga Nađa,
Pala je granata jučer na Alipašino polje: poginulo je šestero djece, niti jedno starije od 10 godina. Mnogo njih su teško ranjeni.

Dnevnik Ponedjeljak, 17.01.1994.

Draga Nađa,
Danas ponovo "Pohod na telefon", ovaj put neplanirano: granata je roknula tačno ispred Mxxxx kuće! Ja sam se tako strašno prepala, da sam odmah okrenula njegov broj telefona da vidim da li mu se nešto dogodilo. Razgovor je bio kratak: pitala sam ga ako je, a on se je zahvalio na brizi.

Dnevnik Srijeda,12.01.1994.

Draga Nađa,
Možeš li zamisliti: oprala sam suđe i prosula kantu za smeće (sada su mi ruke smrznute) i za nagradu dobila dvije bombice. Jednu sam smazala, a uskoro ću i drugu. Ovih dana ne oskudjevam kada su u pitanju slatkiši: jučer sam pojela dva pakovanja M&M's bombona (dobila od Ivane F.iz Caritasa), dvije male čokoladice, jedno čokoladno jaje sa rumom, četiri keksa sa kokosom, komad torte, te keks iz '68. Tako je moj organizam konačno dobio dovoljnu količinu šećera!
U Bonu se održavaju pregovori između Izetbegovića i Tuđmana, ali izgleda bez uspjeha.
Teta Jasmina je dobila pismo od Aide i Nine (Aida studira elektrotehniku, a Nino pohađa Prirodoslovnu gimnaziju), koji su trenutno u Zagrebu. Nino je pisao kako mu se sviđa neka djevojka koju pokušava dobiti "telkaćem" (to je valjda telefon), ali se uvijek javi njen mlađi brat i spusti mu slušalicu.
Kod nas se cijeli dan slušaju vijesti na tranzistoru: Radio RBiH, R. Grude, Zagreb, Srna, Radio France Internacional, Novi Sad. Međutim, pošto svi lažu nikada ne možeš znati šta je zapravo istina.
Našu raju smo prozvali TNT grupa i čine je: Merisa, Ivana F., Ivana R., Andrea, Nela, Nerma, Nina, Dženita, Maja, Selma, Sabina B. i Alen. Super se slažemo i počinjemo ličiti na pravu raju!
Nažalost, moram sada učiti fiziku. Doviđentos.

Dnevnik Utorak,11.01.1994.

Draga Nađa,
Jučer je Omeru bio rođendan. Imali smo goste(ukupno 14) i dobio je gomilu poklona: knjige " Đurđevak", "Sumnjivo lice", "Lutajući karavan", "Duga i druge pripovjetke", "Kada bi neboderi hodali", "Gligorova stijena", "Pjesme Franca Prešerna", strip "Alan Ford", debelu teku sa tvrdim koricama, špiceve za patenticu, tanku svesku, olovku, kožicu sa grbom OSBiH, bombone, žvake, svijeću, šibice.
U kući je bila ludnica.

Dnevnik Petak, 07.01.1994.

Draga Nađa,
U sobi je gotovo potpuni mrak. Tzv "svijeća" dogorijeva.
Danas je Neli Božić.
Jutros sam sa Nermom išla po hljeb. Od poznate raje smo srele samo Nenu.
Došao je Merisin tata-kao pravi Djed Mraz! Tetka je poslala teglice sa džemom i slatkim od dunja, čokoladu i za mene zlatnu narukvicu. Merisa me je natjerala da kod nje pojedem komad travničkog sira i tortu. Torta je bila super-ko bi rekao da je od hljeba!
Dženita, Majina rodica, se je vratila svojoj kući na Vratnik.
Moram vježbati matematiku.
Jutros je došla voda!

Dnevnik Nedjelja, 06.01.1994.

Draga Nađa,
Pokušavam naći odgovarajući rokovnik za svoj dnevnik, ali mi ne polazi za rukom. Sve živo me živcira, strašno sam nervozna. Danas sam se dva puta rasplakala. Dosadio mi je ovaj glupi rat! Hoću da odem iz Sarajeva! Bilo gdje! Dosadila mi je pucnjava (danas se cijeli dan puca i ne mogu izaći nigdje iz kuće). MUP-ovci tjeraju ljude sa ulice, jer je opasno hodati. Tako je sve odurno i glupo! Sada bi mi vjerovatno neko na ovo rekao "Uobražena pubertetlijko!".Merisin tata je prekjučer krenuo iz Zenice (on radi u vojsci i bio je na službenom putu na slobodnoj teritoriji BiH). Tetka je poslala neki paketić. Tako sam nesretna!
15:47h Vani je predivan dan. Stravično se puca, granate padaju i po Koševskom brdu. Tako sam bijesna. 

Dnevnik, 31.12.1993.

Draga Nađa,
ovaj posljednji dan 1993.godine je krasno počeo! Merisa i ja smo jutros krenule po hljeb. Tamo su nam rekli da će hljeb doći tek oko deset sati, pa smo se vratile kući. Na putu do kuće smo srele nekolicinu ljudi sa kanisterima: u M.Dž 30 je došla voda! Otrčale smo kući po kanistere (2 kanistera od po 5l). Ispostavilo se da je voda došla u stan kod jedne žene(živi u podrumu) i tu smo dva puna sata stajale u redu! Merisa nam je u međuvremenu donijela još kanistera. Na kraju smo odnijeli vodu kući, sačekala sam Merisu da doručkuje, i krenule smo ponovo po hljeb. Pred Konzumom je bila strašna gužva i red je bio vani! Jedina svijetla tačka tu je bio Mxxxx. On i Neno su stajali sa nama, zezali se i glupirali. naišao je ludi Selim (on je zaista dijagnoza) i rekao Mxxxx (kao da zna!): "Pogledaj je, pa zar nije slatka?!". Nastala je jedna zbunjena situacija.
Merisa i ja smo potom morale kući, jer smo gotovo poplavile od hladnoće, pa ćemo pokušati kasnije ponovo stati u red.
18:47h Sjedim kod Merise na kauču u dnevnoj sobi. Spremamo se za proslavu NG. Merisa je upravo završila moje uređivanje (tj.pravljenje frizure i šminkanje), sada je Nina na redu. Obukla sam teksas-košulju, teksas-bermude, teget najlonke i teksas-jaknicu (onu divnu). Nina je obukla crvenu večernju haljinu sa crnim tufnama, a Mary crno-bijele bermude, bijelu košulju i crne čarape. Sve tri smo u štiklicama! Meni je mama dala svoje lijepe talijanske smeđe cipelice, koje je donijela sa Grbavice. Divne su. Merisa mi je napravila pletenicu "sa vrha glave".
Mxxxx će slaviti NG kod Farise iz bijele zgrade, ona valjda pravi neki dernek.
24:25h Draga Nađa, SRETNA NOVA GODINA! Sjedim na podu u dnevnoj sobi i pišem ti prvo ovogodišnje pismo. Sve je danas bilo super do 24h kada sam briznula u plač. Do deset sati sam bila kod Merise. Puštale smo na kasetofonu (priključen na akumulator) U2 i Gipsy kings (ONU kasetu). Jele smo picu, bonbone i keks (koji nam je dala Merisina mama) i burek od konzerve i pitu od repe(koja mi se jako svidjela) koje je pravila moja mama. Fino smo se zabavljale. Merisa i ja smo plesale, dok nas je Nina gledala. Ona nije mogla da pjeva niti da pleše, jer joj je prije pet dana poginuo amidža (čika Salihov brat). Dok smo sjedile uz svjetlo plinskog plamenika (neonku na akumulator smo ugasile zbog štednje i romantike), začule smo Mxxxx glas kako zove Nenu. Sigurno su krenuli na dernek. Kada sam došla kući, dočekalo me je novogodišnje iznenađenje: COCA_COLA!!! Tata je kupio dvije limenke. Zamisli, samo jedna limenka košta 10 njemačkih maraka!!! Na trpezi su još bili i nekakvo suho meso(koje je tati poklonio bivši učenik - a koje izgleda kao da je konjetina, a ne govedina-no ne smijem zvučati nezahvalno), sarma, dvije vrste pite (maloprije nabrojane), salata od kiselog kupusa i hljeb. Nakon toga-kadaif! (iako nij ebaš ni sladak ni zaliven kao onaj mirnodopski, ali šta se može, not bad). Slušali smo na radiju neku emisiju "Bosna od sna". Pustili su neki divnu pjesmu, čiji refren ide ovako: "Sarajevska noć-nekom srećna. Obična noć-nekom sjetna. Meni i tebi posljednja". Omer i tata su zaspali. Onda su pustili Crvenu jabuku "Kad kazaljke se poklope". Odzvonilo je 12 sati! Prvo sam poljubila mamu (i čestitala joj rođendan), pa tatu, pa Omera, potom majku. Vani se čula pucnjava. Odjednom su suze počele da mi teku niz lice! Ne znam da li su mama i tata primijetili da plačem. U glavi su mi bili povratak kući, želja da ostanemo živi i ZDRAVI i u ovoj 1994.godini i Mxxxx.
Nisam ti rekla koliko je Selma Dragulj divna! Dobila sam od nje veeeliki paket za NG i u njemu tri knjige ("Cirkus doktora Dolittlea", "Plavi Pony" i "Dnevnik Zlate Filipović"), veliku bijelu plastičnu spajalicu, prospekt nekog njemačkog grada, katalog "safari" životinja, šnalu, salvetu i čestitku. Tako me je obradovala! Sutra u 11h idemo kod nje da proslavimo NG.
Danas su nam oko 5h dolazile Maja i Dženita. Bile su se super sredile i uvile kosu "na krpice".
Na stolu dogorijeva svijeća, a ja sam iskoristila priliku dok nema mame i tate (sišli su kod Iteta i tetke Lele da im čestitaju NG) da ti napišem pismo. Omer spava, a majka je otišla u svoju sobu također da spava. Ja ću malo da razmišljam i da maštam. Laku noć!

Dnevnik, Srijeda, 29.12.1993.

Draga Nađa,
možeš li zamisliti šta se sinoć dogodilo??? - Mxxxx mi se je upisao u spomenar! I to je sam tražio spomenar da se upiše! Upisala su se i ostala raja (Neno, Saša, Igor, Sabina B.).
Danas je za ručak -MASLANICA!
13:11h Srbijanski vojnici su opkolili zgradu u kojoj se je nalazilo oko stotinjak kosovskih sportista, koji su se okupili kako bi izabrali najboljeg sportistu godine. Uhapsili su desetak ljudi među kojima su i glavni organizatori i novinari. Da li je to početak rata na Kosovu?
U Belgiji, Holandiji i Njemačkoj su strašne poplave. Francuska je također poplavljena, a voda prijeti da prekrije i Pariz. Da li je to kazna što nama ne pomažu?(iako Francuzi šalju dobru humanitarnu pomoć)
Počela sam da pletem ljubičastu traku za kosu.
Jutros je zvao dajo (mamin brat). On je tokom prošle godine imao dva moždana udara, ne može više raditi (inače je ljekar) i sada pati od depresije. Rekao je mami da se bolje osjeća i da se ne brine.
Izgleda da je Nerma skužila ono za upisivanje u spomenar i sada je jako ljuta.
Upravo su po mene došle Ivana R., Selma i nerma. nerma ipak nije tako ljuta.

Dnevnik, Ponedjeljak, 27.12.1993.

Draga Nađa,
cijelo noć i cijelo jutro se neprekidno puca! Dosta više terora!!! Želimo mir!!! Oslobođenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine!!!
Jučer smo bili kod Ivane F.na rođendanu. Napunila je 15 godina. Njena mama je napravila kolače za Ivanin rođendan, a ostalo je još kolača i od Božića. Bile smo merisa, Ivana R., Nela, Anisa i ja. Pričale smi i zezale se. Toliko smo se smijale da su nam suze tekle i stomak nas bolio! Nela i ja smo u Nermin spomenar upisale Mxxxx (ja), Alena (Nela), i Nenu (opet ja). Provala! Ako nas Nerma skonta, udavit će nas!

Dnevnik, 24.12.1993.

Draga Nađa,
danas ništa od izlaska vani! Mama je ugrijala vodu da operem kosu i da se okupam. Ali ne žalim! Rado ću ostati kući i čitati "Savjetnik za djevojke". Knjiga je super! U njoj sam našla odgovore na sva pitanja koja su me mučila(možeš pretpostaviti na šta se odnose).
Jučer smo Ivana F., Nela i ja srele Anelu kako ide po humanitarnu pomoć. Zamisli šta je obukla: crni minjak, crne štikle, crne najlon-čarape i crvenu pelerinu! I nosi kese humanitarne pomoći! (naravno, ne mogu joj zaboraviti što je hodala sa Mxxxx). Mi smo se počele smijati, a onda je, baš u tom trenutku naišao Mxxxx i sav se zacrvenio!

Da li se sjećaš one emisije sa DTV-a kada su napravili reportažu o dječaku Džeriju, njegovoj porodici i prijateljima koji su poginuli u masakru nakon što je pala granata? Alen je bio tu prisutan i pričao mi je o tom događaju i kako se je osjećao.
Večeras je Ponoćka - Ivana F. ide sa svojim roditeljima i bratom, a ide i Alen (vodi svoju bakicu).

Dnevnik Četvrtak,23.12.1993.

Draga Nađa,
sjedim u dnevnoj sobi, za trpezarijskim stolom i pišem ti pismo dok vani odjekuju borbe sa Grbavice. Da li će mi se želja ikada ispuniti?
MiNe je dobio deložaciju iz skloništa(istjerali su jadnička iz onog auta!), ali mu je šapica ozdravila i sada može da hoda. Ohladila sam se od Mxxxx. Odvratan je.
Ovi sa brda su srušili dalekovod-dakle, nema struje do daljnjeg. Plin je sinoć bio od 21h do rano ujutro.
Stravično se puca!!! Strah me je, jer mama i tata žele ići u grad.
Čitam knjigu "Božić Hercula Poirota". Knjiga je Ninina. Ona je takva škrtica! Jedva mi je posudila knjigu!
Merisa i ja smo uzele Nelin "Savjetnik za djevojke". Knjiga je super i sadrži odgovore na sva "ženska" pitanja koja nas muče, a koja ne smijemo pitati mamu. Nela nema mamu(umrla je kada je ona bila mala) i tata joj je poklonio ovu knjigu kako bi se mogla snaći u pubertetskim problemima.

Dnevnik Srijeda,22.12.1993.

Draga Nađa,
negdje u daljini (valjda na brdu Žuč) odjekuju strahovite detonacije. I jučer se jako pucalo. No, to nije poremetilo naše planove! Jučer je bio super dan!
Probudila sam se oko sedam sati, doručkovala dvopek sa paštetom i džemom od šljiva, pa otišla sa merisom po hljeb. Nije bilo gužve i brzo smo se vratile. Hljeb košta 6000BHD. Mi kupujemo za nas (kartica za 5 članova) i za tetku Lelu (3 člana), što košta 16000BHD (dobijem dva hljeba i dvije trećine).
Poslije toga sam se cijelo jutro dosađivala. Oko jedan je došla Merisa do mene i napravila mi pletenicu "sa vrha glave". Obukla sam stari tregeršlus, crveno-bijelu majicu sa slikom Marilyn Monroe, a ispod nje bijelu ljetnu jaknicu sa kapuljačom (naravno, izvukla sam kapuljaču), crvene čarape i brosovke. Preko sam obukla dvije jakne:ADIDAS i teksas jaknu. Potom sam sa Merisom, Ivanom R. i F. i Andreom otišla kod Nele na rođendan. Bila je kod nje još jedna njena prijateljica, Harisa. Poklonila sam joj pajaca, kojeg sam sama napravila. Merisa joj je poklonila ukrasno srce (koje je sama sašila), Ivana R.knjigu, Ivana F.rokovnik, Andrea goblenčić i čestitke. Bilo nam je super!Sa Nelinog balkona (ona je 4.sprat) je super pogled, vidi se cijelo Koševsko. Kada smo krenule kući, natovarene knjigama za čitanje, ispred njene zgrade su stajali Mxxxx i Neno sa nekim psićem. Čestitali su Neli rođendan i rekli da je psić dar - zove se Reks i našli su ga u Velešićima. Obzirom da obojica imaju psa (Mxxxx još i mačku), ne mogu ga ponijeti kući, a pas ima povrijeđenu šapicu, a mi smo sve djevojke "koje će jednog dana imati djecu", odlučili su da nam ga poklone! Pas je dobio ime MiNe (pretpostavljaš zašto) i napravili smo mu kućicu u jednom autu ispred Sašine zgrade. Jutro smo ga Merisa i ja obišle, kada smo išle po hljeb, i odnijele mu keks i vodu. Jučer, dok smo se brinuli oko MiNeta, bili smo nekako ujedinjeni-kao prava raja! To sam prvi put osjetila od kako sam otišla sa Grbavice!

Dnevnik Subota,18.12.1993.

Draga Nađa,
Jučer sam bila kod Merise. Prelistavale smo stare časopise ("Ćao", "Bravo", "Mila", "Ona" i dr). A onda smo, obzirom da smo bile same u kući, odlučile ponovo krenuti u: POHOD NA TELEFON! Nazvale smo Mxxxx i on se je javio! Ukratko, razgovarali smo i ja sam mu rekla da mi se sviđa. On je rekao da sam super, ali da sam još mala. Rekla sam da to znam, ali da sam ipak imala potrebu da mu to sve kažem. Merisa me je poslije morala polijevati vodom da dođem sebi. Ispričala sam događaj Saneli, kada smo jutros išle po hljeb, i ona mi je rekla da sam luda ako mi se i dalje on sviđa i da bi ga ona odmah zamrzila kada bi joj nešto slično rekao. Sva moj amaštanja su pala u vodu! Srce mi je slomljeno! Završavam ovu teku i nadam se da će mi slijedeća sveska donijeti više sreće.

Dnevnik Petak,17.12.1993.

Draga Nađa,
danas je godina dana od smrti Merisinog XXXXX. Baš u ovo doba dana, prije dvanaest mjeseci, on i njegov rođak su se igrali sa bombom koja je eksplodirala i obojica su poginuli.
Maloprije sam završila "Čiča Tominu kolibu". Knjiga je tako tužna da sam dugo još poslije plakala. Mogla bih je pročitati još hiljadu puta!
Nisam u nekom raspoloženju i ni za šta nemam volju. Bila sam malo vani sa Merisom, Nelom i Ivanom F. Dan je topao i lijep.

Dnevnik Četvrtak,16.12.1993.

Draga Nađa,
u Sarajevu vlada epidemija žutice. A znaš li šta sam upravo otkrila kod sebe?-Prve simptome! Ne smijem reći ništa mami i tati,strah me je. Beonjače su mi žute, stomak me boli i osjećam mučninu. To znači: nema izlazaka, nema Mxxxx, nema dobrog života! Nema Ivaninog i Nelinog rođendana, na koje sam pozvana. Šta ako dobijem visoku temperaturu i počnem da buncam?! Dok ti ovo pišem osjećam kako mi temperatura raste. Večeras će se odigrati idiotske stvari: počet ću povraćati, stanje će se pogoršati.Najgore od svega je što će me svi izbjegavati! Niko se neće htjeti družiti sa mnom!
Danas sam bila u školi. Imali smo samo matematiku i engleski, a pošto nas je bilo malo, spojili su VIII1 i VIII2. Zavijala je sirena za opštu opasnost dok smo sjedili na času. Sada neprestano zavijaju sirene! Puca se svuda, posebno oko Grbavice, na Jevrejskom groblju i Vracama. Na radiju upozoravaju stanovništvo da ne izlazi iz kuće i da se što manje kreće po gradu.
Poslije nastave sam bila kod Ivane R. Tu su bile još i Nerma i Selma D. Lupale smo po klaviru i upisivale se Selmi u spomenar.
Čitam knjigu "Čiča Tomina koliba", divna je. Znam da je dječija, ali nema veze. Moram se naoružati knjigama za slučaj da....uh, opet ja!
Selma kaže da Alenov bend rastura muziciranje svaki put kada dođe struja (ona živi odmah prekoputa). Pošto nemaju uslove niti prostor za vježbanje, okupljaju se kod Alena i tu održavaju probe. Uhhh,ako dobijem....... ne želim reći šta..... neću moći na Alenov koncert 24.12.!!!
Moj mali satić, moj dragi prijatelj u dobru i zlu, je bolestan i ne radi kako treba!

Na radiju su upravo javili da su srušene i dvije posljednje džamije u Banja Luci. Zašto nekome smetaju vjerski objekti?
Sutra je godina dana od smrti Merisinog XXXXX.

Dnevnik, Utorak,14.12.1993.

Draga Nađa,
rano je jutro i pišem ti, iako se nije potpuno razdanilo. Moram ti ispričati za poduhvat, koji smo Merisa i ja poduzele sinoć, a to je - tzv Pohod na telefon! Merisina mama je izašla i ostale smo nas dvije same kod kuće. Na informacijama smo našle Mxxxx broj! Potom smo taj broj okrenule! (Merisin telefon je moderan i ima zvučnik koji se uključi tako da obje možemo učestvovati u razgovoru). Javila se njegova mama. Predstavila sam se kao Anela. Rekla je da je Mxxxx vani i da nazovem kasnije.
Sada moram ići da kupim hljeb (u Konzum).
Sinoć sam sanjala užasan san (da mi neko vadi sve zube).

Dnevnik Petak,10.12.1993.

Draga Nađa,
opet sam se posvađala sa tatom u vezi sa mojim izlascima "na ogradu".
Dugo sam dugo sjedila u sobi i plakala. Sve su mi lađe potonule!
Još je vani otoplilo i sve podsjeća na proljeće!

Dnevnik Četvrtak,09.12.1993.

Draga Nađa,
maloprije je kod nas došla teta Diša sa vijestima da se na Grbavici vode velike borbe i da ima nade da naši osvoje Grbavicu! Sinoć se je u daljini čula strašna pucnjava! I sada se neprestano čuje rafalna paljba iz tog pravca. Moja životna želja je da se vratim kući na Grbavicu! Dome, slatki dome! Svoja kućica-svoja slobodica!
Zapravo, moje tri želje trenutno su:
1.da se vratimo na Grbavicu
2.da svi budemo živi, zdravi i sretni
3.da profuram sa Mxxxx.
Draga Nađice, znaš li kako je Ivana F. super prijateljica! Sinoć sam, nakon dužeg vremena bila sa njom vani. Tako je plemenita, zanimljiva i pametna! Baš mi je draga!
Ćao,ćao,ćao!

Dnevnik Utorak,07.12.1993.

Draga Nađa,
sinoć ipak nisam umrla (iako stravično kašljem), a novi dan je donio sa sobom nove ljepote. Od danas primamo hljeb u Konzumu (drugi crveni neboder kada se krene prema Barama), a ne više u onoj našoj dragoj "bijeloj samoposluzi". Nakon što su nas izvozali u vezi sa mjestom gdje će doći hljeb, Merisa, Sanela i ja smo konačno oko 10:15h stale u red. Sa nama je bio i Neno. Pošto je bilo suviše hladno za stajati, a navodno je hljeb tek trebao doći poslijepodne, razišli smo se kućama i dogovorili da dođemo ponovo oko podne.Kada Merisa, Sanela i ja ponovo išle prema Konzumu, srele smo Nenu i Mxxxx! Pozdravio se je sa "Ćao,ćao,ćao" (valjda po jedno "ćao" za svaku od nas). Oni su išli istim poslom. Međutim, kada se je formirao red, oni su uspjeli biti na samom početku. Nakon nekog vremena je iznenada prošao kroz masu i stao pokraj nas. Čangrizavi starci su počeli da viču i samo što ga nisu ubili. Pokušavao je da im objasni da je samo stao sa drugaricama, da nam neće dati svoje kartice i da ima svoje mjesto u redu. Međutim razularena gomila ga je ipak uspjela otjerati.Pošto hljeb nije dolazio, Merisa i Sanela su meni ostavile svoje kartice i otišle kući (ja nisam htjela otići iz reda). Na kraju je oko tri sata konačno došao hljeb i pošto su mene gurali sa svih strana, čika Bajro mi je uspio uzeti kartice: po trećina hljeba za 40 osoba! Srećom došle su Merisa i Sanela i uzele svoj dio. Kod kuće sam ručala leću i čula Nenu i Mxxxx kako se vraćaju i oni kući. Mama je ljutito pitala da li su i oni sa nama stajali u redu za hljeb. Nisam danas izlazila vani,jer sam u redu stajala sve do petnaest do četiri i bila sam suviše umorna (a uz to sam i bolesna).
Upravo je odjeknula granata u blizini. Jučer, kada se pucalo, pala je granata na krov Aleksića zgrade.
Ali mene neće pomesti granate u ljubavi! Nipošto!

02.05.1992. - 02.05.2011.

Danas je dan kada je i zvanično počela višegodišnja Opsada Grada u centru Evrope, na koncu dvadesetog stoljeća, a koja nas nije ubijala samo granatama, snajperom i mecima protuavionske odbrane, već isto tako beskonačnim poniženjem sa svojim haringama u paradajz sosu, redovima za hljeb, kanisterima za vodu, svijećama i kandilima, mračnim sobama u kojima se je ledio dah, izbjeglištvom i razočaranjem u najbliže prijatelje i susjede.
Ponavljam da ovaj blog nema nikakvu literarnu vrijednost, još manje reklamnu (autor zbilja ne uživa u dijeljenju svojih najintimnijih stvari sa ostatkom svijeta), već je njegov smisao isključivo dokumentarnog karaktera: zabilježiti (već samo po sebi bolno) odrastanje u jednom takvom grotlu umiranja, sakaćenja i skrnavljenja svega što je ljudsko.

Na Youtube postoji nekoliko snimaka granatiranja, uglavnom preuzetih sa lokalne televizije. Njihove linkove, kao jedine dostupne snimke, postavljam u znak sjećanja na 02.05.1992.godine. i Opsadu Sarajeva


http://www.youtube.com/watch?v=5gYbxzDioKk&feature=related

 http://www.youtube.com/watch?v=Mri_Hvrsgnc

http://www.youtube.com/watch?v=9QO1Z3TM-_Y&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=sihM9aVHkm4&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=XK8hMyRhtFM&feature=related