Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 6, 2011

Dnevnik Srijeda,22.12.1993.

Draga Nađa,
negdje u daljini (valjda na brdu Žuč) odjekuju strahovite detonacije. I jučer se jako pucalo. No, to nije poremetilo naše planove! Jučer je bio super dan!
Probudila sam se oko sedam sati, doručkovala dvopek sa paštetom i džemom od šljiva, pa otišla sa merisom po hljeb. Nije bilo gužve i brzo smo se vratile. Hljeb košta 6000BHD. Mi kupujemo za nas (kartica za 5 članova) i za tetku Lelu (3 člana), što košta 16000BHD (dobijem dva hljeba i dvije trećine).
Poslije toga sam se cijelo jutro dosađivala. Oko jedan je došla Merisa do mene i napravila mi pletenicu "sa vrha glave". Obukla sam stari tregeršlus, crveno-bijelu majicu sa slikom Marilyn Monroe, a ispod nje bijelu ljetnu jaknicu sa kapuljačom (naravno, izvukla sam kapuljaču), crvene čarape i brosovke. Preko sam obukla dvije jakne:ADIDAS i teksas jaknu. Potom sam sa Merisom, Ivanom R. i F. i Andreom otišla kod Nele na rođendan. Bila je kod nje još jedna njena prijateljica, Harisa. Poklonila sam joj pajaca, kojeg sam sama napravila. Merisa joj je poklonila ukrasno srce (koje je sama sašila), Ivana R.knjigu, Ivana F.rokovnik, Andrea goblenčić i čestitke. Bilo nam je super!Sa Nelinog balkona (ona je 4.sprat) je super pogled, vidi se cijelo Koševsko. Kada smo krenule kući, natovarene knjigama za čitanje, ispred njene zgrade su stajali Mxxxx i Neno sa nekim psićem. Čestitali su Neli rođendan i rekli da je psić dar - zove se Reks i našli su ga u Velešićima. Obzirom da obojica imaju psa (Mxxxx još i mačku), ne mogu ga ponijeti kući, a pas ima povrijeđenu šapicu, a mi smo sve djevojke "koje će jednog dana imati djecu", odlučili su da nam ga poklone! Pas je dobio ime MiNe (pretpostavljaš zašto) i napravili smo mu kućicu u jednom autu ispred Sašine zgrade. Jutro smo ga Merisa i ja obišle, kada smo išle po hljeb, i odnijele mu keks i vodu. Jučer, dok smo se brinuli oko MiNeta, bili smo nekako ujedinjeni-kao prava raja! To sam prvi put osjetila od kako sam otišla sa Grbavice!

No comments:

Post a Comment