Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 20, 2011

Dnevnik Utorak,11.01.1994.

Draga Nađa,
Jučer je Omeru bio rođendan. Imali smo goste(ukupno 14) i dobio je gomilu poklona: knjige " Đurđevak", "Sumnjivo lice", "Lutajući karavan", "Duga i druge pripovjetke", "Kada bi neboderi hodali", "Gligorova stijena", "Pjesme Franca Prešerna", strip "Alan Ford", debelu teku sa tvrdim koricama, špiceve za patenticu, tanku svesku, olovku, kožicu sa grbom OSBiH, bombone, žvake, svijeću, šibice.
U kući je bila ludnica.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)