Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, May 25, 2011

Dnevnik Subota,05.02.1994.

15:10h Draga Nađa,
Upravo su na vijestima javili da je pala granata na pijacu Markale (pokraj Tržnice). Poginulo je 50 ljudi!!! Preko 60 ljudi je ranjeno! Osim masakra u redu za hljeb u Ul.Vase Miskina u maju 1992. ovo je najveći od početka rata.U Ž A S!!!!! MRZIM RAT!!!!! ŽELIM MIR!!!! HOĆU KUĆI!!!!!
Srećom kod nas su došli gosti i mama i tata nisu otišli u grad kao što su planirali. Sigurno bi i oni bili na pijaci.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)