Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, May 29, 2011

Dnevnik Nedjelja, 20.02.1994.

Draga Nađa,
Politička situacija je vrlo napeta. Ultimatum za uklanjanje srpske artiljerije ističe... Danas u 9h počinje "policijski sat" koji će trajati sve do sutra u 16h i kada se NE SMIJE izlaziti iz kuće zbog mogućnosti vazdušnih napada. Uvedene su dežure u haustorima, podrumi se čiste i pripremaju, ruksaci pakuju, deterdženti skupljaju za slučaj hemijskih napada. Baš šteta što ne mogu vani. Merisa i ja smo jutros otišle po hljeb i svratile do Ivane R da uzmemo knjige za čitanje (ako napadi potraju).
Ponovo sam se zaljubila u Mxxxx. Jučer dok sam sanjarila kroz glavu mi je prošla misao: šta ako ga roditelji "ispale" u inostranstvo obzirom da uskoro puni 18 godina???(uh sada ću za njega baš biti beba)
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)