Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 6, 2011

Dnevnik, 31.12.1993.

Draga Nađa,
ovaj posljednji dan 1993.godine je krasno počeo! Merisa i ja smo jutros krenule po hljeb. Tamo su nam rekli da će hljeb doći tek oko deset sati, pa smo se vratile kući. Na putu do kuće smo srele nekolicinu ljudi sa kanisterima: u M.Dž 30 je došla voda! Otrčale smo kući po kanistere (2 kanistera od po 5l). Ispostavilo se da je voda došla u stan kod jedne žene(živi u podrumu) i tu smo dva puna sata stajale u redu! Merisa nam je u međuvremenu donijela još kanistera. Na kraju smo odnijeli vodu kući, sačekala sam Merisu da doručkuje, i krenule smo ponovo po hljeb. Pred Konzumom je bila strašna gužva i red je bio vani! Jedina svijetla tačka tu je bio Mxxxx. On i Neno su stajali sa nama, zezali se i glupirali. naišao je ludi Selim (on je zaista dijagnoza) i rekao Mxxxx (kao da zna!): "Pogledaj je, pa zar nije slatka?!". Nastala je jedna zbunjena situacija.
Merisa i ja smo potom morale kući, jer smo gotovo poplavile od hladnoće, pa ćemo pokušati kasnije ponovo stati u red.
18:47h Sjedim kod Merise na kauču u dnevnoj sobi. Spremamo se za proslavu NG. Merisa je upravo završila moje uređivanje (tj.pravljenje frizure i šminkanje), sada je Nina na redu. Obukla sam teksas-košulju, teksas-bermude, teget najlonke i teksas-jaknicu (onu divnu). Nina je obukla crvenu večernju haljinu sa crnim tufnama, a Mary crno-bijele bermude, bijelu košulju i crne čarape. Sve tri smo u štiklicama! Meni je mama dala svoje lijepe talijanske smeđe cipelice, koje je donijela sa Grbavice. Divne su. Merisa mi je napravila pletenicu "sa vrha glave".
Mxxxx će slaviti NG kod Farise iz bijele zgrade, ona valjda pravi neki dernek.
24:25h Draga Nađa, SRETNA NOVA GODINA! Sjedim na podu u dnevnoj sobi i pišem ti prvo ovogodišnje pismo. Sve je danas bilo super do 24h kada sam briznula u plač. Do deset sati sam bila kod Merise. Puštale smo na kasetofonu (priključen na akumulator) U2 i Gipsy kings (ONU kasetu). Jele smo picu, bonbone i keks (koji nam je dala Merisina mama) i burek od konzerve i pitu od repe(koja mi se jako svidjela) koje je pravila moja mama. Fino smo se zabavljale. Merisa i ja smo plesale, dok nas je Nina gledala. Ona nije mogla da pjeva niti da pleše, jer joj je prije pet dana poginuo amidža (čika Salihov brat). Dok smo sjedile uz svjetlo plinskog plamenika (neonku na akumulator smo ugasile zbog štednje i romantike), začule smo Mxxxx glas kako zove Nenu. Sigurno su krenuli na dernek. Kada sam došla kući, dočekalo me je novogodišnje iznenađenje: COCA_COLA!!! Tata je kupio dvije limenke. Zamisli, samo jedna limenka košta 10 njemačkih maraka!!! Na trpezi su još bili i nekakvo suho meso(koje je tati poklonio bivši učenik - a koje izgleda kao da je konjetina, a ne govedina-no ne smijem zvučati nezahvalno), sarma, dvije vrste pite (maloprije nabrojane), salata od kiselog kupusa i hljeb. Nakon toga-kadaif! (iako nij ebaš ni sladak ni zaliven kao onaj mirnodopski, ali šta se može, not bad). Slušali smo na radiju neku emisiju "Bosna od sna". Pustili su neki divnu pjesmu, čiji refren ide ovako: "Sarajevska noć-nekom srećna. Obična noć-nekom sjetna. Meni i tebi posljednja". Omer i tata su zaspali. Onda su pustili Crvenu jabuku "Kad kazaljke se poklope". Odzvonilo je 12 sati! Prvo sam poljubila mamu (i čestitala joj rođendan), pa tatu, pa Omera, potom majku. Vani se čula pucnjava. Odjednom su suze počele da mi teku niz lice! Ne znam da li su mama i tata primijetili da plačem. U glavi su mi bili povratak kući, želja da ostanemo živi i ZDRAVI i u ovoj 1994.godini i Mxxxx.
Nisam ti rekla koliko je Selma Dragulj divna! Dobila sam od nje veeeliki paket za NG i u njemu tri knjige ("Cirkus doktora Dolittlea", "Plavi Pony" i "Dnevnik Zlate Filipović"), veliku bijelu plastičnu spajalicu, prospekt nekog njemačkog grada, katalog "safari" životinja, šnalu, salvetu i čestitku. Tako me je obradovala! Sutra u 11h idemo kod nje da proslavimo NG.
Danas su nam oko 5h dolazile Maja i Dženita. Bile su se super sredile i uvile kosu "na krpice".
Na stolu dogorijeva svijeća, a ja sam iskoristila priliku dok nema mame i tate (sišli su kod Iteta i tetke Lele da im čestitaju NG) da ti napišem pismo. Omer spava, a majka je otišla u svoju sobu također da spava. Ja ću malo da razmišljam i da maštam. Laku noć!

No comments:

Post a Comment