Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 20, 2011

Dnevnik Nedjelja, 06.01.1994.

Draga Nađa,
Pokušavam naći odgovarajući rokovnik za svoj dnevnik, ali mi ne polazi za rukom. Sve živo me živcira, strašno sam nervozna. Danas sam se dva puta rasplakala. Dosadio mi je ovaj glupi rat! Hoću da odem iz Sarajeva! Bilo gdje! Dosadila mi je pucnjava (danas se cijeli dan puca i ne mogu izaći nigdje iz kuće). MUP-ovci tjeraju ljude sa ulice, jer je opasno hodati. Tako je sve odurno i glupo! Sada bi mi vjerovatno neko na ovo rekao "Uobražena pubertetlijko!".Merisin tata je prekjučer krenuo iz Zenice (on radi u vojsci i bio je na službenom putu na slobodnoj teritoriji BiH). Tetka je poslala neki paketić. Tako sam nesretna!
15:47h Vani je predivan dan. Stravično se puca, granate padaju i po Koševskom brdu. Tako sam bijesna. 
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)