Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, May 6, 2011

Dnevnik Subota,18.12.1993.

Draga Nađa,
Jučer sam bila kod Merise. Prelistavale smo stare časopise ("Ćao", "Bravo", "Mila", "Ona" i dr). A onda smo, obzirom da smo bile same u kući, odlučile ponovo krenuti u: POHOD NA TELEFON! Nazvale smo Mxxxx i on se je javio! Ukratko, razgovarali smo i ja sam mu rekla da mi se sviđa. On je rekao da sam super, ali da sam još mala. Rekla sam da to znam, ali da sam ipak imala potrebu da mu to sve kažem. Merisa me je poslije morala polijevati vodom da dođem sebi. Ispričala sam događaj Saneli, kada smo jutros išle po hljeb, i ona mi je rekla da sam luda ako mi se i dalje on sviđa i da bi ga ona odmah zamrzila kada bi joj nešto slično rekao. Sva moj amaštanja su pala u vodu! Srce mi je slomljeno! Završavam ovu teku i nadam se da će mi slijedeća sveska donijeti više sreće.

No comments:

Post a Comment