Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, May 4, 2011

Dnevnik Četvrtak,09.12.1993.

Draga Nađa,
maloprije je kod nas došla teta Diša sa vijestima da se na Grbavici vode velike borbe i da ima nade da naši osvoje Grbavicu! Sinoć se je u daljini čula strašna pucnjava! I sada se neprestano čuje rafalna paljba iz tog pravca. Moja životna želja je da se vratim kući na Grbavicu! Dome, slatki dome! Svoja kućica-svoja slobodica!
Zapravo, moje tri želje trenutno su:
1.da se vratimo na Grbavicu
2.da svi budemo živi, zdravi i sretni
3.da profuram sa Mxxxx.
Draga Nađice, znaš li kako je Ivana F. super prijateljica! Sinoć sam, nakon dužeg vremena bila sa njom vani. Tako je plemenita, zanimljiva i pametna! Baš mi je draga!
Ćao,ćao,ćao!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)