Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, May 25, 2011

Dnevnik Ponedjeljak,07.02.1994.

Draga Nađa,
Probudila sam se prije pet minuta-tačnije, probudila me je sjajna vijest: Butros Butros Gali je odobrio vojnu intervenciju, tj vazdušne napade na srpske artiljerijske položaje! Vijesti još uvijek traju. Samo se govori o vojnoj intervenciji i masakru. Konačan bilans: 66 mrtvih, 197 ranjenih! Dio ranjenika su uspjeli izmjestiti iz Sarajeva. Jučer je bio Dan žalosti. Bila sam vani sa svojom rajom - uhvatilo nas je neko ludilo, valjda od ove napetosti, pa smo se keserili (u prevodu: "smijali se"-ne preglasno, ali glupo i histerično).Sada žurim, jer se moram spremiti da idem po hljeb.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)