Draga Nađa,
Struje je nestalo. Bila sam vani: stajali smo na vrhu ograde ispred Ivanine zgrade, pjevali i prisjećali se prošlog proljeća.
U školi smo danas glumili "Hasanaginicu": Faris je bio Hasan-aga, a ja Hasanaginica. Na kraju smo se svi smijali, iako je priča tragična. Prenosim dio teksta da dočaram situaciju:
Hasan-aga (uzeo za ruku Ahmeda i Mehu): 'Ajte vamo, sokolovi moji, kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga.
Hasanaginica (okrene se naglo i sva se strese): Kamenoga?! Aga!(pograbi se za srce) Jao meni!
Hasan-aga (ostao onamo sprijeda, Hasanaginici): Zbogom pošla, mlada begovice! Zbogom pošla, srca kamenoga!
Hasanaginica(uzdrhtala sva, okrenula se i vrisnula): Kamenoga?!
Hasan-aga: Kamenoga!
Hasanaginica (strašnim, promuklim glasom, kao izvan sebe): Aga! (otrgla se i zaletjela prema Hasan-agi ispruživši ruke otraga, oštrim reskim šapatom) Voliš li me, aga Hasan-aga?
Hasan-aga (dršće sav): Volim ljubo! (raširio ruke)
Hasanaginica (bacila mu se u naručje): Aga!
* * *
Hasan-aga (dugo je ostao u naručju sa Hasanaginicom sve ju življe grleći): Ljubo moja, taku sam te hrio! (strgne joj duvak sa lica) Daj mi amo oči da ih vidim! Je l' to sanjam il' je zbilja sevdah? Oči daj mi! (kako mu je klonula mrtvo na ruke, pridrži je) Što je?... Allah!...Mrtva?! Puče li joj srce?! (rikne strašno pogledavši naokolo) Umrla je!
(Na ovo nastane plač i zapomaganje Umihane, djece i jendžijica)
THE END
No comments:
Post a Comment