Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 26, 2011

Dnevnik Nedjelja, 15.05.1994.

Draga Nađa,
Danas sam cijeli dan bila u gradu! Prvo sam prijepodne bila na Ciglanama sa mamom i tatom - išli smo na roditeljski sastanak za kurs kompjutera. Ispostavilo se da mama i tata znaju većinu roditelja i da je pola njih radilo u "Energoinvestu".
Kada sam došla kući, presvukla sam se (obukla sam bermude, mamine najlonke, smeđe-ljubičasto-crnu košulju, mamine crne cipelice i stavila traku za kosu. Bila sam sa Ivanama, Nelom i Altijanom. Predstava je umjesto u 13h počela u 14h, te smo za to vrijeme sjedili u Velikom parku i parkiću kod "Svjetlosti". Došla sam kući u 16:30h, mama i tata su izludili.
Jutros sam od 8h, pa skoro sve do 11h plakala, uopće se nisam mogla zaustaviti. Uhvatila me je bila neka nostalgija i nisam mogla da se smirim.
Moja sočiva koštaju 500DM!!! Izgleda da su mi ove šoferšajbe suđene (fuuujjjjj!). Danas i jučer sam ih nosila bez pauze. Tako su ružne!
21h Osjećam se kao dami je neko bacio klavir na glavu.Tužna sam, depresivna i razočarana. Osjećam se odbačeno.

No comments:

Post a Comment