Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, June 6, 2011

Dnevnik Nedjelja, 10.04.1994.

Draga Nađa,
Danas je godina dana od kako je mama došla sa Grbavice, što slavimo kao "nacionalni praznik". Cijeli dan je padala kiša. Čini mi se da prestaje, pa se nadam da ću moći izaći vani, jer se trenutno crvam i ubijam od dosade. Jučer sam bila sa Merisom i dvjema Ivanama u gradu - trebale smo gledati "Tvrđavu", ali je opet predstava otkazana. Šetale smo po gradu, sve do Vijećnice, koja je sada u ruševinama i tako tužno izgleda. Jučer je bio koncert u Slozi, ali nisam mogla ići. Nemam volju da učim. Ni za šta nemam volju.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)