Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, June 23, 2011

Dnevnik Subota,07.05.1994.

Draga Nađa,
Možeš li zamisliti šta sam jela danas za ručak?-Pečeno pile i krompiriće! Došli su Jaca i Anes iz Zenice u Sarajevo i svašta su nam donijeli.
Cijeli dan smo vani grali badmintona.
Čitam knjigu "Najljepše priče klasične starine - II dio". Tako volim grčke mitove!
Ovih dana je strašno dosadno, osim frke u školi: na Idinu inicijativu sam dobila opomenu za vladanje (pismenu ili usmenu, ne znam?). Najbolji učenik sa opomenom za vladanje, ha-ha-ha!
Sinoć i preksinoć je padala kiša, ali me to nije spriječilo da ne izađem vani. Mi se (naša mala raja) osjećamo tako napušteno...visimo na donjoj ulici, ili smo na vrhu ograde ili on the okuka, ali sve je tako glupo...a toliko sam čekala maj i proljeće!
Od preksinoć mi je izlaz do 20:30h. Upravo tada se i smrači.

No comments:

Post a Comment