Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 12, 2011

Dnevnik Srijeda, 27.04.1994.

Draga Nađa,
Danas smo išli u Narodno pozorište gledati "Hasanaginicu". Prokuhali smo dok smo došli, bilo je jako toplo. Ja sam obukla roza majicu koju sam dobila od tete Jasmine za rođendan, teksas-jaknu, farmerice i londonke. Kosa mi je bila puštena i na usne sam stavila karmin. Na predstavi su bili i Melisa i njena raja. Glavni glumci su bili Nada Đurevska i Jospi Pejaković.
Tetka Lela je sinoć došla iz Splita: donijela nam je banane, vodu za sočiva, žvake i neke sitnice za mamu.
Struju imamo gotovo bez prestanka. Voda dolazi svaki drugi dan. Plina također ima dovoljno. Nevjerovatno!
Jučer i danas dovoze teške ranjenike iz Goražda. Među njima je bila i mama od Selminog dečka Damira.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)