Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 12, 2011

Dnevnik Petak,22.04.1994.

Draga Nađa,
Jučerašnji dan mi je donio neprilike. Išla sam kod očnog ljekarau Vrazovoj. Dugo smo čekali da dođemo na red. Kada sam napokon ušla u ordinaciju, doktorica zamalo nije pala u nesvijest kada sam počela "lupati" brojeve sa tablice. Izmjerila mi je dioptriju kompjuterski i putem stakalaca: na lijevom oku imam dioptriju -6,5, a na desnom -4,75! Potpuno sam ćorava! Mama i tata su se gotovo šlagirali. Otišli su po gradu tražiti stakla za naočale, a ja sam se vratila kući. Našli smo samo neki glupi okvir od plastike (najljepši od svih mogućih). Jutros sam ponovo išla očnom ljekaru, ovaj put na Kliniku za očne bolesti na Koševo. Dr Viđen (koji je mami valjda neki rođak) nam je rekao da je najbolje da nosim kontaktna sočiva, što me je jako obradovalo! Dogovorili smo se da će mama dati novac i recept tetki Leli kada bude išla u Zagreb da mi kupi sočiva i vodu za sočiva. Obzirom da imam zabranu čitanja i pisanja dok ne dobijem naočale, moram prekinuti sa pisanjem.
P.S.Mxxxx-a nikako ne viđam.
P.P.S. Jučer smo sreli u gradu Ninelinu mamu. Rekla nam je da je Ninela dobro i da se lijepo oporavila od ranjavanja, te da će se Nina možda vratiti u Sarajevo.

No comments:

Post a Comment