Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 5, 2011

Dnevnik Nedjelja, 27.03.1994.

Draga Nađa,
Danas je Merisin rođendan - napunila je 15 godina! Blago njoj! Jutros smo bili kod nje i bilo nam je fino. Igrali smo "Igru istine": na svako postavljeno pitanje moraš iskreno odgovoriti. Zezali smo se i "rešetali" jedni druge.
Danas je i Alen bio sa nama vani. On ima novu djevojku, koja je I razred I gimnazije i kaže da je super. I on mi je indirektno rekao da sam bebica! Pa kada on tako misli, šta tek misle drugi ljudi!!! ŽELIM DA SE PROMIJENIM! ŽELIM DA BUDEM OZBILJNIJA!
Anes je donio brdo hrane, uključujući i piletinu koju mjesecima (zapravo godinama) nismo vidjeli. Najsmješnije je što cijeli stan miriše kada se pravi, tako da komšije znaju šta jedemo.
Danas nam je nestalo struje u 9h, ali je ponovo došla u 20:30h.
Maloprije je mama išla da telefonira: zvala je svoju "ratnu" drugaricu, koja je prešla sa Grbavice na jedan dan. Rekla je da nam je stan potpuno opljačkan i da su ostale samo "krupne stvari" (mada ne vjerujem da je i to ostalo). Pitala sam da li mogu preko nje poslati pismo Jovani, rekli su da mogu. Super! I ovako već imam napisano pismo, samo čekam "žrtvu" koja će ga ponijeti.
Čika Hasan, naš komšija (i tata od tete Enise koja je također sa mamom bila godinu dana na Grbavici) je uspio preći na ovu stranu na par sati. Maloprije je dolazila teta Enisa.
P.S. Sinoć se sat pomjerio na ljetno vrijeme

No comments:

Post a Comment