Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, June 6, 2011

Dnevnik Srijeda,06.04.1994.

Draga Nađa,
danas su zvanično dvije godine od početka rata. Dvije godine necivilizovane i brutalne agresije na Sarajevo (i BiH)! Često pomislim kako bi nas sve trebalo proglasiti narodnim herojima, koliko dugo smo izdržali pod opsadom. Zanimljivo je da se 06.04. slavi Dan oslobođenja Sarajeva od fašizma i praktično završetak Drugog svjetskog rata.
Počela sam popravljati ocjene u školi: dobila sam dvije petice iz historije za aktivnost na času i 5 iz matematike.
Vrijeme je užasno: jutos je padao snijeg! Srećom prestao je i sada ga je naslijedila neka monotona kišurina. Bilo je hladno i morala sam obući pernatu jaknu.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)