Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, June 3, 2011

Dnevnik Četvrtak,17.03.1994.

Draga Nađa,
Upravo sam na času hemije. Hemičarka, poznatija pod nadimkom "Leptir kupusar" ispituje Almu, Muamera i Aidu M, te sve vrijeme nešto zvoca o bježanju sa časova. Sjedim sa Sabinom u prvoj klupi do katedre, gdje nas je matematičar Voloder "posadio" na prethodnom času.
Jučer je bila priredba ispred škole: program je vodio Nedeljko Opančić, a učestvovali su Žera, Hanka Paldum i još hrpa nekih narodnjaka. Bio je opći krkanluk! Žera izgleda užasno. Sve je bilo idiotski glupo i nadasve papansko. Mi smo sve vrijeme stajali sa Mxxxx, on je uglavnom razgovarao sa Nelom. Izgleda da tu postoji nešto?
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)