Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 12, 2011

Dnevnik Subota, 23.04.1994.

Draga Nađa,
Vani je divno proljetno poslijepodne i sve odzvanja od košarkaških lopti koje udaraju o beton. Sva raja su vani. Sve komšije su u svojim baštama, okopavaju i sade povrće. Dakle svi su vani, a ja jadnica ležim u krevetu sa temperaturom, nakon što sam cijelu noć povraćala! Ništa ne mogu da jedem, stalno spavam, malaksala sam. Merisa me je obišla nekih pola sata, sada sa mojim tatom vježba matematiku. Ovih dana mi je jako dosadno-ne smijem da čitam i pišem dok se ne priviknem na naočale. Jučer sam ih konačno dobila i prvi put stavila na oči. Tako kretenski izgledaju da žalim samu sebe (što inače nemam običaj).

No comments:

Post a Comment