Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, June 23, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 02.05.1994.

Draga Nađa,
Danas sam imala mnogo uspjeha na poslovnom, ali ne i na ljubavnom planu. Imat ću na kraju tromjesečja sve petice, što je super. Na međurazrednom takmičenju iz matematike sam osvojila drugo mjesto. Ćamil je bio prvi, a Melika treća. Prvo dvoje ide dalje na takmičenje, Melika je rezerva. Bila sam sva happy.
Upravo mi je mama rekla da će se Naida vratiti u Sarajevo, tata je otišao po nju, Lejlu i njihovu mamu u Travnik. Haos! Skupljamo se malo po malo. Nadam se da ćemo opet jednog dana biti stara ekipa iz VI3. Ja inače stalno mislim na Grbavicu, moju raju, školu, garaže...
Jučer sam cijeli dan bila vani i igrala badmintona.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)