Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, June 5, 2011

Dnevnik Četvrtak, 31.03.1994.

Draga Nađa,
Upravo slušam BBC - Studio London. Puštaju super muziku. Bila sam vani sa Merisom i Melisom.
Želim se "odljubiti" od Mxxxx! Uopće ne mogu da ga istjeram iz glave i ništa mi ne polazi za rukom. U školi sam totalno "popustila", imam čak jednu dvicu, jednu tricu i dvije četvorke (uz 9 petica). Uopće više ne ličim na sebe! Tako se čudno osjećam! Kao da mi je mozak ispario! Užasno sam nesretna!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)