Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, June 23, 2011

Utorak, 03.05.1995.

Draga Nađa,
Jutros sam išla u bolnicu "Koševo" kod očnog ljekara da vježbam stavljati sočiva. Upoznala sam mnogo raje.
Također smo danas mama i ja išle da upišemo mene i Omera na SOROS kurs kompjutera na Ciglane.
VRIJEME STRAŠNO BRZO PROLAZI! NE ŽELIM TO!
20:26h Upravo je dolazila Andrea da me nešto pita iz biologije i rekla mi je da su sve moje drugarice vani. Ja sam mami i tati sada govorila o tome kako me je jednostavno stid da kažem da moram kući u 8:15h, dok sva moja raja iz razreda tek tada izlaze-i to u grad! (i ostaju sve do 10h). Žalim samu sebe i teško mi je. Osjećam se nesretno i tužna sam.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)