Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, June 6, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 11.04.1994.

Draga Nađa,
u Goraždu je užasna situacija. Grad gori, granatira se sa svih strana bez prestanka. Jučer su dva američka aviona bombardovala srpske položaje oko ovog grada, ali se je granatiranje i ubijanje nastavilo. Da li je ovo ta dugoočekivana vojna intervencija? Goražde je glavna tema svih razgovora i pregovora, a na TV-u su bez prestanka neke specijalne emisije. Danas smo oko pola dva dobili strujicu, nakon tri dana redukcije. Vani bez prestanka pada neka dosadna kiša. Ne volim april, jer me podsjeća na početak rata. Sinoć sam sanjala da sam se vratila kući i da uzimam sa police knjigu "Mi djeca sa kolodvora Zoo"(koju smo nekada imali), te da pronalazim neke stare dnevnike i spomenare. Eh, da mi je samo bar na tren da zavirim u svoju kućicu!

No comments:

Post a Comment