Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Sunday, July 17, 2011

Dnevnik Četvrtak, 11.08.1994.

Draga Nađa,
sada nas je zvala rodica Binka iz Zenice. Kaže da nam je po nekom prijatelju poslala paketić, a u paketiću: Barbie lutka za mene i autići za Omera. Čuj Barbika ha-ha-ha!
Prekjučer smo posljednji put imali struju. Cijeli dan sam bila na kompjuteru kod Merise. Kada je nestalo struje, nas dvije smo se zezale, šminkale. Naposlijetku smo se obukle kao hipici i stale ispred zida sa posterima, gdje nas je njen tata slikao. Takve smo izašle vani -reakcije su bile burne!
Zaljubila sam se u Sebastiana Bacha iz Skid Row.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)