Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Thursday, July 14, 2011

Dnevnik Ponedjeljak,04.07.1994.

Draga Nađa,
danas sam išla sa Ivanom i Andreom kod razrednice da joj pomažemo oko pravljenja nekih tabela. Faris ima 46 neopravdanih časova, Dino 44, Alma 31 i Dženita 29!
Poslije toga sam išla sa mamom u grad-trebali smo srediti nešto za stipendiju, nakon čega smo produžile tramvajem do Pofalića, gdje se sada nalazi punkt moje osnovne škole i gdje sam trebala uzeti uvjerenje o završenih prvih šest razreda. Kako je bilo divno vidjeti stare nastavnike: Zgodu, Eberhada, starog direktora! Ne mogu ni opisati kako sam se divno osjećala. Rekli su da me se sjećaju i da im praktično i ne trebaju stare knjižice da idaju uvjerenje, što mi je bilo jako drago.
Tu smo čuli da se u Sarajevo vratila Anja i mama i ja smo je otišle potražiti. Ona se jako proljepšala i izgleda mnogo starije od mene! Živi u Zagrebu i u Sarajevo je došla samo nakratko. (Anja je još u trećem osnovne izgledala starije od mene i zvala me je "moja bejbi").
Kada smo se vraćali preko perona kući, počela sam plakati. Ovih dana sam srela tako puno poznate raje da me je to totalno bacilo u sjetu! Živim od uspomena i starih prijatelja u surovoj sadašnjici, bez misli na glupu budućnost.
Na jednoj staroj majici sam oslikala djevojku obučenu potpuno hipi, super je ispala.

No comments:

Post a Comment