Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 9, 2011

Dnevnik Subota, 18.06.1994.

Draga Nađa,
upravo sam došla iz grada. Išla sam sa mamom u Vojnu bolnicu kod specijaliste za kontaktne leće. Međutim, ispostavilo se da smo "poljubili vrata" i da doktor uopće ne radi sa lećama!
Vozila sam se liftom (prvi put od aprila 1992.) i tramvajem.
Vidjela sam jedne haooooosssss lenonke. Kuham svoje da mi ih kupe.
Jede mi se sladoled!!!!!
Svi ogovaraju tatu da je staromodan.
Grad je preplavljen šljegovićima.
Sreli smo jednog maminog prijatelja, koji ima jako lijepog sina, ali je, nažalost, mlađi od mene!
Na Zmaj-Jovinoj školi sam ugledala odličan grafit:
" Far Away So Close
  Miljacka Water-Wall!" Signature S.A.
Danas sam shvatila koliko volim Sarajevo!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)