Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, July 11, 2011

Dnevnik Petak, 01.07.1994.

Draga Nađa,
sinoć sam sa roditeljima imala žučnu raspravu na temu "momci i MALE djevojčice" (za šta oni mene još uvijek smatraju).
Nela i ja smo sinoć otišle do Mxxxx da uzmemo akorde za gitaru. Bio je sav enkakav neuredan, izgreban, neobrijan, masne kose...krenuo je vani u grad.
Odlučila sam da sve akorde koje je diktirao isjeckam na komadiće.
Jutros sam kao zadnji jadnik išla sa Merisom i Ninom po nekakvu hranu koju dijeli UNPROFOR 8dobili smo neke kartice).
Zvala me je prije nekih pola sata Ninela. Kaže da se je čula sa Naidom.Dogovorile smo se da se nađemo sutra, pola sata prije proglašenja, kako bismo se mogle ispričati.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)