Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 30, 2011

Dnevnik Petak, 02.09.1994.

Draga Nađa,
jučer je došla Ivana! Promijenila se i uozbiljila! Opet smo nas četiri (Merisa, Ivana R., Ivana F. i ja na okupu!). Ne znam da li će mi ova sunčana prva septembarska jutra donijeti malo nade, sreće i zadovoljstva. Sve me podsjeća na Grbavicu. Čeznem za mojom rajom.
Upravo mi dolaze dvije Ivane!
18:43h Danas sam išla na kurs kompjutera, kako bih uradila završni test. Nažalost, nije bilo struje.Na putu prema Ciglanama smo sreli: Mxxxx! Pozdravili smos e i rekao mi je nešto u stilu" oh, to si ti! Strašno si se promijenila! Vidi je kao hašišar" (to je trebao biti kompliment valjda).
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)