Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Friday, July 15, 2011

Dnevnik Utorak, 26.07.1994.

Draga Nađa,
upravo sam pričala sa Nelom u haustoru nekih sat vremena. Dugo se nismo vidjele, a toliko toga se izdešavalo u proteklih mjesec dana, da sam gotovo morala sjesti od šoka i čuđenja. Naime, Nela ima dečka, koji ima 19 godina i DJ je u "Slozi". Sada se oblači hipi i ona sama izlazi u "Slogu".
Jučer smo Ivana R., Andrea, Nina i ja bile u gradu: vidjele smo neka dva super frajera i prvo smo mi njih pratile, pa su oni nas pratili. Nažalost, mi smo morali po Omera na šah, pa kući, tako da se nismo upoznali.
Merisa je jučer došla.
Dobila sam knjige za I srednje.Divno.
Sve je tako čudno, čudno.... Do prije mjesec dana smo bili puka djeca, a vidi nas sada...
Nastojim da se uživim u situaciju....
P.S. Poslala sam pismo Jovani
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)