Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, July 30, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 05.09.1994.

Draga Nađa,
maloprije sam dobila nekakve debilne farmerice, tamno tamno plave, potpuno idiotske. A ja tako čeznem za LEVISkama!!!
Danas smo kao debili išli ujutro u devet sati do škole (tako su nam rekli), da bismo tamo zatekli samo cedulju na kojoj piše da se trebamo javiti 26.09. u OSAM UJUTRO!!! Ne da sam bila ljuta, već sam kipjela. Vidjela sam tonu raje-poznate i nepoznate. Pola je ufurano, pola tek mrvicu ufurano, ali sve u svemu not bad. Između ostalog, srela sam Anju, Elmu Rujanac, Aleksandru....
Inače, Merisa, Ivana R., Ivana F. i ja se stalno sada izdvajamo. Ne želimos e družiti sa ostalim bebicama.
Pravo sam se promijenila (preko noći), toliko da ne prepoznajem samu sebe. Osjećam se nekako starijom, "niko kao ja", a ponašam pomalo klošarski.
Jesen dolazi polako...već dva-tri dana je prohladno i kišovito, opada prvo lišće...
Mrzim jesen i kišu jer je tako sve nostalgično. Uspomene dolaze sa krupnim kapima kiše i tmurnim noćima i neizdržljive su. HOĆU KUĆI!!!!
Samo da mogu da vratim bar na trenutak one stare dane, da ponovo budem na garažama!
Tako sam tužna i usamljena...

No comments:

Post a Comment